Nediljko Kaleb

Moj doživljaj u Hrvatskom Domobranstvu

od 1941.-1945. godine

Rođen sam 28. Studenoga 1925. godine u Vidu, općina Meković. Završio sam šest razreda Osnovne škole. Otac Mijo umro je kada je meni bilo 3 godine.

U Laško dolazimo 12. svibnja pred sami mrak i bez ikakvog obrazloženja naređeno nam je, da predamo nama drago hrvatsko oružje nekoj crnogorskoj partizansko četničkoj bandi i to bez borbi. Nakon razoružanja, tijekom noći, krenuli smo za Hrvatsku, kao zarobljeni hrvatski vojnici koji nisu ispalili niti jednog metka, a predali oružje. Krenuli smo prema Zidanom Mostu na granici sa Slovenijom. Tu smo stigli sa izlaskom sunca gdje smo se malo odmorili pokraj Save. Kad smo se tu odmarali s druge strane rijeke, iz jedne zgrade dopirao je glas partizansko četničkog časnika vičući: “Zar još ima Pavelićevih koljača koji nose njegove činove”. Zatim je rekao: “Dok ja dođem dole da se činovi skinu!”(1). To se odnosilo i na mene. Ja sam mu rekao da ih ja nisam ni postavljao, da ih je postavila hrvatska vojska, i da će ih ona i skinuti. Na moj odgovor on je odmah doletio onako razjaren, udario me u desno oko šakom, potrgao mi činove, a zatim me udario šakom u glavu i ja sam se onesvijestio. U nesvijesti sam bio više od jednog sata, kako kasnije pričaju moje kolege, koji su me polijevali vodom da se osvijestim. Oko mi je bilo nateklo i krvavo. Na moju sreću tu je bio jedan domobranski bolničar koji je još u vojničkoj torbici imao nešto zavoja i praška pa mi je to zavio. Oteklina je trajala više od deset dana. Sve ovo vidio je i moj kolega narednik Andrija Ercegović s kojim se još i danas dopisujem i preko brzoglasa razgovaramo. Zatim iz Zidanog Mosta krećemo prema Samoboru gdje se putem puca i ubija, po koloni(2). Ispred Samobora na jednoj livadi pokraj šume grupiramo se po grupama od po četiri pet kolega ratnih bijednika i kuhamo nešto u praznim vojničkim konzervama, a najviše trave(3).

Tada je došao jedan partizanski vod sa snajperima i izišao iz voda jedan oficir i dva vojnika. Drugi su otišli u šumu. Ova trojica su od grupe do grupe izdvajali otprilike polovicu. Kad su odvojili otprilike oko tisuću teško izmorenih i izgladnjelih hrvatskih vojnika, poveli su ih prema šumi gdje ih je čekao Streljački vod koji ih je svih poubijao. Zatim smo krenuli pravac Zagreb-Prečko. Putem je bilo maltretiranja i ubijanja gotovo na svakom koraku. Idemo iz Prečkog, Jastrebarsko, pravac Karlovac. U Karlovac odlazimo na jednu livadu pored rijeke, ne sjećam se koja je bila rijeka. Livada je opkoljena bodljikavom žicom gdje ostajemo dva do tri dana. Kiša pljušti kao iz kabla. U ranu zoru kod mene dolazi jedna partizanka naoružana snajperom, a ispod mene teče potok i zapovjedi mi da skinem čizme. I tako skine sa mene čizme i obuje njih i moje naredničko odijelo te mi dade neko staro odijelo ne zna se od čega je, a svoje cipele baci u rijeku. Tako ostajem bos kroz čitavi križni put. Odatle pravac Sisak. Između Karlovca i Siska drvored od murava. Murve zrele po putu. Tko god bi se sagnuo, da je pojede, ako bi bio viđen, bio bi ubijen, a isto tako kada bismo naišli na lokve vode. Iz Siska krećemo pravac Virovitice. U Virovitici bačeno je nekoliko živih zarobljenika u bunar, jer su se htjeli napiti vode. Već dugo nismo imali nikakvo sljedovanje osim što su nam hrabre hrvatske žene ponekad bacale kruha u zrak, bojeći se da ne vide partizanski banditi, jer bi to platili životom. Dalje krećemo prema Bjelovaru, ne znam iz kojeg pravca stižemo.

                U Bjelovaru se jedna grupa nas “robova”po naređenju pratioca odvojila od ostalih moguće oko sto. Odjednom se pojavio partizanski oficir, jedan partizan i partizanka, po činu oficir, s pištoljem oko pojasa. Oficir je nosio samokres partizan kliješta, a partizanka neku posudu. Banditski oficir viče jednom zarobljeniku:”Zini da ti vidim zube!”, zaroblljenik zine a on puca iz samokresa. Kad je na mene došao red, vojnik koji je nosio kliješta uzeo je za ruku svog oficira bandita i rekao mu da ne puca u me “jer je to moj bivši zapovjednik Dojavnog voda” i ovaj je bandit produžio dalje ubijati. Tu je ubijeno oko 50-60 hrvatskih ratnih zarobljenika.

Iz Bjelovara krećemo u koloni Križnog puta pravac Slavonska Požega. Tu je bio najokrutniji logor. Civili se nisu mogli ni blizu nekoliko stotina metara približiti logoru. Tu su nas časnike i dočasnike odvojili od ostalih hrvatskih vojnika koji su bili u stanju da hodaju, a koji nisu ostali su. Poslije mi je rečeno da je u Požegi zavladao tifus. To sam čuo od svog narednika Andrije Ercegovića koji je ostao i dobio tifus. Iz Slavonske Požege putujem pravac Osijek. Ponovno nas skupljaju na livadi. Tu nas maltretiraju i ubijaju bez razloga kao i u svakom logoru i koloni smrti.

Iz Osijeka krećemo pravac Vinkovci. Tu se ne zadržavamo ni sekundu. Odmah odlazimo u Srijemsku Mitrovicu. U Mitrovici se gradi željeznički kolodvor gdje zatečemo mađarske ratne zarobljenike. Za vrijeme stanke morali smo zajedno s njima raditi na željezničkom kolodvoru nekoliko sati. Kad je došlo vrijeme ručka mađarskim se zarobljenicima dijeli hrana od međunarodnog Crvenog Križa, a mi hrvatski zarobljenici po naređenju pratioca napuštamo Mitrovicu bez ijedne korice kruha za ručak.

Odatle krećemo preko Hrvatskog Srijema za Inđiju. Tu nas gone na jedno igralište. Na sredini igrališta zabijaju jedan drveni stup, organiziraju srpsku omladinu i daju im u ruke drvene koce. Mi trčimo oko stuba, a oni nas gađaju s tim kocima po glavi gdje je proliveno na stotine hrvatskih mozgova na tom igralištu smrti. Zatim krećemo prema Petrovaradinu gdje nas dočekuju hrabre Petrovaradinke hrvatske žene, da nas nahrane ali im na nekoliko stotina metara nisu dali pristupa.

                Zatim idemo preko mosta na Dunavu Petrovaradin-Novi Sad pravac Titel Tisa. Na rijeci Tisi bačen je most u vodu, tako da se moglo prelaziti samo preko jednog punkta. Prelazeći preko uskog prijelaza dosta hrvatskih vojnika padalo je u vodu i svi oni koji nisu znali plivati utopili su se. Mnogi su stradali od mitraljeza koji je po njima pucao s obale. Ostatak kolone kreće u pravcu Zrenjanina. U jednom selu prije Zrenjanina kod jedne crkve pravoslavci su nas ganjali i mučili cijelu noć.

Stigli smo u Zrenjanin u jutro. Došao je jedan partizanski pukovnik i pitao nas, ima li netko iz Siska? Javilo se nekoliko hrvatskih zarobljenika. Zatim je otišao u grad i vratio se otprilike za jedan sat, i u kolima nam donio kruha kojeg nam je podijelio. Nakon dugo vremena od Laškog iz Slovenije pa do Zrenjanina prvi put smo dobili malo kruha od partizanskih bandita. Poslije smo saznali da je taj pukovnik Hrvat iz Siska. Hvala mu za to!

Iz Zrenjanina polazimo za Vršac. Tamo su nas smjestili u barake kod željezničke pruge. Nakon dugo vremena prvi put ušli smo pod suho i dobivamo prvi put vojničku juhu. Put od Laškog u Sloveniji do Vršca traje 86 dana. U Vršcu ostajemo nekoliko dana. Do amnestije. Tu smo na prisilnom radu na okopavanju kukuruza. Ručak bi nam donosile kuharice, stare Njemice, koje nisu mogle pobjeći u Njemačku. Jednu majku pitam što je za ručak, a ona meni odgovara: “Šargarepa sine”. Ona me pita zašto sam bos. Ja sam ispričao kako mi je partizanka skinula i odijelo i čizme. Stara majka mi je dugo tražila stare čizme koje je koristila za loženje vatre i napokon je našla neke, u kojima sam došao od Vršca, blizu Rumunjske granice, do mog rodnog mjesta Vida. U Vršcu smo ostali do amnestije koja je objavljena u novinama 05. 08. 1945. godine. Nakon dva dana krećemo preko Vojvodine i Hrvatskog Srijema po grupama. Moj rođak Ante Suton i ja krećemo skupa, jer smo skupa i otišli u hrvatsku vojsku i skupa se vraćamo doma. Dolazimo do Slavonskog Broda gdje trebamo prijeći u Bosanski Brod preko Bosne i Hercegovine za Dalmaciju.

Uz put sam mu rekao da su mi ostale vojne slike i knjižica oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske kod Domobranskog natporučnika Ante Sutona, njegova rođaka i mog prvog susjeda, te da bih ja krenuo za Zagreb. Sa mnom je za Zagreb krenuo i moj rođak Ante. Tako dolazimo u Zagreb kod Natporučnika Ante Sutona i uzimam moje slike i knjižicu oružanih snaga NDH i vraćamo se vlakom.

Imali smo ispravnu kartu i dokumente iz logora u Vršcu. Odmah pred polazak vlaka iz Zagreba za Slavonski Brod ulazi vojna partizanska policija i nas dvojicu izbacuje iz vlaka, uz obrazloženje da nemamo pravo tako neuredni i neugledni putovati s ostalim civiliziranim svijetom, te da bi se narodu na nas gadilo gledati. Tako mi izlazimo iz vlaka i penjemo se na krov vlaka kako bi smo ipak pošli za Slavonski Brod. Potrbuške smo se vozili cijelu noć na vagonu. Od prevelikog dima izgledali smo kao dimnjačari. Tu prelazimo za Bosanski Brod preko skele gdje nas naguravaju kao životinje da pređemo na drugu stranu. Ukrcavamo se u otvorena teretna kola i idemo za Sarajevo. Tamo se ukrcavamo u drugi vlak za Metković. Vlak je bio prepun i nas dvojica nismo mogli stati u vagon, nego smo do Čapljine stajali na papučici vagona. U Čapljini napokon ulazimo u vagon. Vojna policija nas je htjela ostaviti u Čapljini da iskrcavamo robu. U to nam je jedna osoba rekla da ni za živu glavu ne silazimo iz vlaka, jer tko god je od zarobljenika sišao da iskrcava robu nije se živ vratio. U međuvremenu je vlak krenuo i stigosmo u Metković točno 14. 08. 1945. godine na post Velike Gospe.

I tako smo sretno stigli u svoje hrvatsko selo Vid iz kojeg je poginulo više od 85 hrvatskih vojnika. napokon sam se dočepao svog toplog kreveta i tople odjeće. Skoro da sam zaboravio jesti kašikom. U Vidu ostajem do 1947. godine kada me zovu na odsluženje vojnog roka u Kranj. Nakon šest mjeseci puštaju me kući, jer sam preko četiri godine bio u Hrvatskoj vojsci.

Nakon odsluženja vojnog roka 1948. godine zaposlio sam se na željeznici i iste se godine oženio.

Na radnom mjestu mogao sam najviše dogurati do nadzornika skretničara jer sam bio neprijateljski tj. hrvatski vojnik. U braku sam dobio dvoje djece, sina i kćer. Oboje su završili fakultete i žive u Zagrebu. Ja sam sa svojom ženom ostao živjeti u Vidu gdje živim od svoje mirovine.

Htio bih u ovom mom životopisu spomenuti i moje kolege iz dočasničke škole iz Zagreba i ako su živi da mi se jave: Andrija Ercegović, Goluža Stojan, Martin Stanković, Josip Peka, Milan Štefanec, Josip Puljić, Stjepan Marević, Ernest Sokačić, Tomislav Novak, Naglić ime zaboravio, Ante Crnković, Josip Smilčić, Đuro Kolarić…

Poginuli su : Đuro Rukavina 1945. i Josip Petrinjak 1945. godine.

Sjećam se tri zastavnika, koji su bili s nama na izobrazbi za brzoglasničara i krugovalničara u Haleu, a to su: Ante Jakić, poginuo kao pitomac u Kordunu 1942. godine. Sjećam se pitomca Krznarića ime sam zaboravio. Također i dva brata Barbarića iz Širokog Brijega. Oba su ubijena na Križnom putu. Jedan je bio u zastavničkoj a jedan u dočasničkoj školi.

Sjećam se i mnogih drugih, ali mi ni vrijeme ni prostor ne dozvoljavaju da ih ovdje spomenem. Mnoge detalje s Križnog puta nisam spomenuo, ali su bili sudbina svih sudionika Križnog puta.(4) Znam da ovakvih priča i sudbina ima na stotine tisuća ali želim istaći da žrtve koje smo podnosili nisu bile uzaludne. Tada je dosta mladih i nevinih života ugrađeno u ipak dosanjanu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Želio bih da svoju državu Hrvatsku čuvamo od svakog neprijatelja i da u njoj živi svaki Hrvat i građanin dostojno dobrog življenja.

ZA HRVATSKU UVIJEK!

Nedjeljko Kaleb

Hrvatski Domobranski Narednik

(1)- Partizan je bio zapravo presvučeni četnik. Uzeo mi je kapu sa glave na kojoj je bila oznaka moje države. U kapu je stavio oznake i moje činove, bacio na zemlju i iz parabole u njih opalio nekoliko metaka. Tu sam ostao bez kape i gologlav išao sam do Vršca u Banatu.

(2)-Po kolonama se pucalo kako se god komu prohtjelo i kad god se kome prohtjelo. Tako je bilo od Laškog u Sloveniji sve do Vršca na Rumunjskoj granici. Mrtvi su putem iza nas ostajali. Računam, da ih je na tom putu u našim kolonama tako ubijeno preko dvadeset tisuća.

(3)- Na putu, od Laškoga do Zrenjanina u Banatu, ništa nismo dobili ni za jesti ni za piti. Bili smo sretni ako smo se mogli napiti vode i iz lokava na putu, i naći travu za hranu.

 (4)- Gledao sam film “Četverored”. U njemu nije prikazan ni tisućiti dio zvjerstava, koja su nad nama izvršavana na Križnom putu, ali da pojedinosti sada opisujem nemam ni živaca, a ni volje. Ni najvećem neprijatelju ne bih želio da doživi ono što smo mi doživjeli.