SVJEDOČANSTVO:

‘Prvi smo bili na Bleiburgu.

Ovo je živa istina…’

Nedavno sam malo pretraživala internet, tražeći informaciju i najbolji način da uspostavim kontakt s Antoniom Radoš, poznatom austrijskom i njemačkom ratnom izvjestiteljicom koja je među prvima izvještavala o aktualnim zbivanjima na bojištima u Afganistanu, Iranu, Iraku, Libiji, Somaliji, Bosni i Hercegovini i s mnogih drugih. Otpočetka sam znala da neće biti lako, jer se telefonski brojevi poznatih osoba strogo drže u tajnosti. Uglavnom se dogovara i pregovara s novinskim i TV kućama, i agencijama koje vode bazu podataka o ‘slavnim’ osobama, šalje im se zamolba i čeka odobrenje.

Već nakon pola sata istraživanja, javio se veseli muški glas.

– Antonia vam živi u Parizu, kod kuće je bila za Uskrs. Znate, Antonia puno radi i putuje, teško ćete ju dobiti. Ali nemojte odustati.
– Tko ste Vi, gospodine?
– Ja sam otac Antonie Radoš.

I tako, umjesto s Antoniom, zabilježila sam razgovor s Jakobom Radoš, ocem poznate novinarke hrvatskih korijena, koji od 1947. godine živi u Klagenfurtu u Austriji. Ovo je priča koja se polako razvija, i seže daleko u prošlost.

Dočekao rat u jugoslavenskoj vojsci pa prešao u HOS

– Rođen sam 27. prosinca 1919. u Tomislavgradu, gdje sam završio školu i proveo mladost. U Hrvatskoj su me zvali Jakov, ovdje su me preimenovali u Jakob, što se mene tiče, meni je svejedno. Drugi svjetski rat sam dočekao na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci u Zemunu, ali sam ubrzo prešao u HOS i s vremenom stekao dočasnički čin. U to sam vrijeme imao oca i mater, a sad nemam ni oca, ni matere, a ni žene – počinje Jakob svoju životnu priču koja sadrži nekoliko različitih poglavlja.

– Kad je kapitulirala stara Jugoslavija, Nijemci su bili jako prijazni. Kod Tuzle, u Bijeljini smješten je bio jedan mali zrakolovni uzlet. Bilo je rečeno, da ćemo dobiti avijaciju i početi se braniti. Nije se dogodilo ništa od toga, sve je bila laž jugoslavenskih oficira. Svi koji su služili u staroj jugoslavenskoj vojsci, dobili su naredbu se se uključe u hrvatske jedinice po hitnom postupku. No, nismo mogli, jer su nam taj put Talijani ‘stali za vrat’. U Karlovcu se 1941. godine osnovala 15. Domobranska hrvatska pukovnija, otišo sam i prijavio se u 9. satniju, i s 25 godina dobio čin narednika.

I danas nosi ožiljke teškog ranjavanja

Na samom kraju rata Radoš je teško ranjen, ali se uz pomoć suboraca uspio povući u Austriju.

– Dobio sam tri metka. Kroz ruku su prošla dva, a metak u ramenu satro mi sve kosti, otišo kroz pluća, i ostao kod kičme, i danas ga imam u leđima. To je bilo 28. travnja 1945. u selu Hercegovac nedaleko Bjelovara. Tada sam bio poručnik po činu, u hrvatskoj jedinici Gorski zdrug. Nisam mogao govoriti, gonilo me na kašalj, krv je išla na usta, tom prilikom izgubio sam i svijest. Vojnici su me odvezli u zapovjedništvo divizije. Doktor me pregledao i rekao da imam tešku unutarnju povredu. Dao mi je neke injekcije koje su me uspavale, nisam došao sebi sedam dana. Onda su me iz zapovjedništva divizije poslali u Bjelovar. Tamo su me prigledali, vidjeli odbijenu ruku i spremili za Zagreb. Nemam pojma kako sam i kad otišao u Zagreb. Sve sam prespavao. Došao sam sebi 7. svibnja 1945. godine, već sam bio u gipsu, i šina mi držala ruku.

– 1945. godine u mjesecu svibnju Njemačka je kapitulirala, a naši su se branili i povlačili da bi spasili što više ljudi. U nedjelju, 9. svibnja oko 10 sati, sjećam se bio je sunčan dan, reknem bolničarki neka mi da jednu bluzu preko leđa. I odem. Nisam imao pojma kuda. Ako me sretne bilo tko, može me ubit, mislio sam u strahu, ne mogu se braniti, niti bježati. Mislim, moram se informirati kojim pravcem krenuti, i odjenput čujem zvuk motora. Čovjek ide k meni i kaže: – Jakobe, što je s tobom? Nisam ga prepoznao. Vidiš s menom je jako loše, kažem. Ne boj se, ja sam, Vinko! I tako su me Vinko Topić, Ličanin i Stipe Babaja, Dalmatinac, obojica piloti doveli u Austriju. Avionom smo se spustili u Klagenfurt.

Pobjegao sa SS-ovcima

– U Klagenfurtu je bilo užasno. Puno gore nego u zarobljeništvu. Ranjeni, ko životinje, ležali smo na podu, na malo sijena, gladni, bez lijekova. Bilo nas je meni se čini 23, od svukud. Nakon par dana premjestili su nas iz bolnice u vojarnu kod Klagenfurta. Oprali nas, nahranili i dali lijekove. U engleskom lazaretu sam ležao godinu dana. Igrao sam šah s dva njemačka SS časnika, tako smo se sprijateljili. Sva trojica smo željeli pobjeći u Njemačku. Bit će vam smiješno, ali jedan me Englez uvijek gonio da kupim papire i čistim cijeli lager. Jedne noći, krajem svibnja 1947. godine razrezali smo bodljikavu žicu izoliranim ‘cangama’ i utekli iz lagera. Više od 14 dana mučili se sva tri i prebacivali od Kapfenberga do Salzburga.

– Na njemačkoj strani, duboko u šumi, uhvate nas dva čuvara, graničara i predaju američkoj komandi. Opet došle poteškoće. Amerikanci me vrate nazad Englezima u Hallein u Austriju. Ti možeš ići, kažu. Kud ću, što ću? Noćivao sam pod kestenom. Zamislite, mene je pratila jako velika sreća. Jakobe, pričao mi brat, da ti znaš kolko mama za tebe moli, da te Bog čuva izmoli ona velik broj Očenaša. Uvijek je došlo bolje nego što sam mislio. Sa mnom je bio anđeo čuvar kojem se majka molila da me čuva, samo nikad mi se nije javio – šaljivo tumači Jakob.

Po završetku rata pomagao izbjeglicama

U Klagenfurtu se Jakob Radoš bavio trgovinom živežnih namirnica te je zbog toga 1952. godine, u dogovoru s vlč. Vilimom Ceceljom a u sklopu hrvatskog Caritasa u Austriji, preuzeo brigu za opskrbu najpotrebnijih, starih i siromašnih hrvatskih izbjeglica u Južnoj Austriji.

– Velečasni Vilim Cecelja je došao 1947. godine u Klagenfurt u crkvu svetog Josipa. Svake nedjelje je držo misu, i tako 10 godina. Kad je bilo za Svi svete kaže Cecelja meni: – Jakobe dragi, ja sam govorio sa par ljudi ovdje, a nitko se ne usudi. Mi bi morali ići u Bleiburg. Dozno sam preko Crkve i svećenika, tamo ima jedno selo, okolo su naši mrtvi, pokopali su ih u groblje. Idemo, zapalimo im svijeću. Još dugo su se sabirale kosti i donosile u groblje i zakopavale, nastavlja Jakob.

– Užasno, ali bilo je tako. Prvi put išli smo vlakom. Išlo se u tajnosti. Nije bilo slobode. I tako je to započelo, dobili smo ime Blajburški počasni vod. Velečasni Cecelja se zauzimao, zvao, molio sve do zadnjeg časa, za Bleiburg, za svijeće. I spomenik se digao. Ovo je živa istina.

Roditelji nikad nisu dobili njegova pisma

– Roditelje Antu i Anicu nisam vidio nikad više, nikad nisu dobili moja pisma koja sam im slao 15 godina. Poslije sam saznao da je sva moja pošta poništena i spaljena. Imao sam dvije sestre, Martu i Kaju i jednog brata Slavka, sad nemam više nikoga. Oženio sam se 1951., Slovenkom, Antonijom Weber. Imam troje djece, dvije kćeri i sina, Antoniu-Vladimiru, Tomislavu-Anu, a sin se zove ko i ja, Jakob Radoš. Tomislava i Jakob rade u medicini, a Antonia u novinarstvu. –

Članak je prvi put objavljen 2014. godine. Jakob Radoš, danas 97-godišnjak, živi u domu za starije i nemoćne osobe u Klagenfurtu.