Žarko Markota

 Prvi svjetski rat 1914.-1918.g.

 

Bilo je dosta ljudi iz župe Vid na bojištima, kao vojnici Austro-Ugarskeali ne znam koliko ih je  poginulo. Tada se vodio tzv. "rovovski rat" jer su vojske bile ukopane u rovovima, udaljene stotinjak metara jedni od drugih. Često se jurišalo na protivnika ali kako su bili dobro ukopani masovno se ginulo a crta bojišta je ostajala ista.

Na bojištu je bio i moj did Jure, brat mu Ilija, rođaci Mijo, Stipan i Ante zvani Antić, a Jure Brnas bio je u mornarici. Kad su išli u rat Stipan Markota i Stipan Ilić-Peke pivali su:

Crna Goro lako mi je za te,

dva Stipana spremaju se na te,

tafun tafun tika taka.

Djed mi, Jure Markota, službovao je u Austro-Ugarskoj vojsci oko 1900. godine. Vojni rok trajao je tada tri a mornarica četiri godine. Odlikovan je za zasluge Ordenom Križa na kojem je pisalo 1912.-1913., a u prvom svjetskom ratu borio se od 1914.-1918.godine. Bio je časnik, na ramenima je nosio epolete sa činom: šesterokrake zvjezdice (ne znam koliko ih je bilo i koji je to čin bio). Nosio je uza se kartu cijele tadašnje države sa crno-žutom zastavom. U vojsci je bio i neki Ivan Vujić iz sela Vujići kod Vrlike. Tu je upoznao naše mještane Kaleba i Beša (ne znam imena) te bi kod njih dolazio u Vid na dopust. Tu je upoznao Mandu Beš i oženio je 1918.godine. Kako ona nije htjela ići u njegovo mjesto, ostali su živjeti u Vidu. Imali su dvije kćeri, bez muških potomaka i to je prezime potom izumrlo u mjestu.

Stipan Ilić-Peke i Čavo Ilić su bili na talijanskom ratištu, Tirolskom i na Pjavi. Tako su se poslije, po mjestu pričale razne priče o junačkim podvizima naših ratnika, među ostalim za Čavu se govorilo da je tada "tamanija" talijane u borbi "prsa o prsa" te da bi zarobio njihova vojnika i zajedno s puškom donio ga na leđima na svoju stranu. Za vrijeme rata sa Talijanima, bilo je i izdaja od nekih časnika. Pričali su neki, kad se išlo na front, da su vojnici morali predati svu municiju, a poslije bi dobili drugu ali manevarsku što vojnici nisu znali. Ali je to jedan vojnik znao i on je izdvajao iz čaure bojevu kuglu i metnuo sebi u guzicu da nitko ne zna, pa je na bojištu zamjenio za manevarsku te za vrijeme borbe ubio časnika izdajicu i naredio vojsci da se vrate po bojevu municiju.Tako je spasio vojsku da ih Talijani ne pobiju ili zarobe jer su Talijani zarobljavali puno naših vojnika.

Oni su pričali da je na talijanskom ratištu postojao sporazum za vrijeme borbe. Pošto je bivalo dosta mrtvih i ranjenih, sazivali bi primirje koje se zvalo šturm primirje.To je bilo određeno vrijeme kad su se kupili mrtvi i ranjeni i odnosili na svoju stranuDok je to trajalo niko na nikoga ne bi pucao iako je vojska bila blizu jedna druge. Neznam je li taj šturm bio i na srpskom ratištu. Naši vojnici su pričali da kad bi došli u srpska mjesta vojske nigdje nema, a kad bi izašli  iz mjesta, po njima bi pucalo i muško i žensko. Oni su pričali da su bili na samo pet metara od Srba i onda bi sa bajonetama jurišali jedni na druge pa ko koga ubije. Bilo je dosta mrtvih na obje strane. Srbija je bila gotovo poražena te se morala povući na "solunski front". Na tom bojištu bio je i jedan mladić iz Vida. Po planinama su se vodile teške bitke. Posebno je poznata bitka na palnini Ceru. Naši ljudi su na svoj način komentirali događaje poslije rata: po tome da Austro-Ugarska nije morala  izgubiti Hrvatsku i BiH . Za to je, kažu, zaslužna tadašnja žena cara Frane Josipa. Ona je muža nagovorila da ostavi te dvije države, jer tko će hraniti tolike udovice i njihovu djecu kao i ranjenike. Tako je on, po toj priči, i odustao od tih zemalja.