OSNIVANJE

POČASNOG BLEIBURŠKOG VODA

Opisujući prvi masovniji posjet hrvatskih izbjegli­ca Bleiburškom polju za blagdan Svih svetih 1952., Ante Mikrut svoj je članak, djelomice citi­ran u prošlom nastavku feljtona, završio znako­vitim riječima:

‘Odavanje počasti paloj braći moralo je biti neometano i dostojanstveno, i zato smo se pobri­nuli mi sami. Doći će vrijeme i nadamo se uz pomoć Božju da će to biti vrlo brzo, kada će se sastaviti lista Hrvata na uzor sadašnjim i budućim pokoljenjima, koja će čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju. Dobit će naziv Počasni bleiburški vod.

USTROJ I ČLANSTVO

Ideja o osnivanju Počasnog bleiburškog voda (PBV) ostvarila se sredinom 1953., kratko nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu i prve posjete vlč. Vilima Cecelje Bleiburškom polju.

Prijedlog naziva udruge dao je Mirko Karačić. Kako je on, među ostalim, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik jedinice HOS-a koja je odavala počast prilikom pokopa poginulih hrvatskih vojni­ka, tako su i nazivi tijela PBV-a i njegovih dužnosnika slijedili uzor odgovarajućeg vojnog ustroja.

Mirko Karačić, Halil Dedić, Petar Hrstić, Ante Samovojska i Ante Mačinković pokraj Bleiburga u blizini jugoslovenske granice - 1951

      Ante Mikrut

  Mirko Karačić

           Nikica Martinović              Ilija Abramović

Nikica Martinović, rođen 7. travnja 1912. pokraj Brčkoga, kao i mnogi drugi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, našao se u Austriji u svibnju 1945. godine. Preživjevši Bleiburšku tragediju, bio je jedan od najaktivnijih organiza­tora raznih aktivnosti na očuvanju uspomene na njene žrtve.

Martinović je marljivo radio i štedio, tako da je sredi­nom šezdesetih godina postao vlasnikom male trgovine cvijećem u Klagenfurtu. Svake je nedjelje obilazio hrvatske grobove u Donjoj Austriji i brinuo da se na njima nađe buket svježeg cvijeća i upaljena svijeća. Beograd nije mogao otr­pjeti da obični trgovac iz Klagenfurta tako uporno podsjeća na kakvu je zločinu sazdana komunistička Jugoslavija.

Ubijen je 17. veljače 1975. u svojoj cvjećarnici na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. O njegovu će ubojstvu više riječi biti u sljedećim nastavcima ovoga feljtona.

Ilija Abramović, rođen 8. kolovoza 1925. u Grebnicama u Bosanskoj Posavini, dočekao je Drugi svjetski rat kao maloljetni mladić u svome rodnom mjestu. U studenome 1943. pristupio je hrvatskoj vojsci te je ostatak rata proveo na raznim bojištima u Sjevernoj Bosni, Slavoniji i Hrvatskom zagorju. Na samom kraju rata Abramović je teško ranjen u ruku. Najprije je prebačen u bolnicu Sv. Duh u Zagrebu, a onda se uz pomoć suboraca uspio povući s njima u Austriju, gdje je neko vrijeme proveo u britanskoj ratnoj bolnici.

Nakon izlaska iz bolnice Ilija Abramović aktivno se priključio radu ostalih hrvatskih izbjeglica u Klagenfurtu na očuvanju uspomene na bleiburške žrtve. Imenovan je prvim zapovjednikom 1. roja PBV-a u Klagenfurtu. Niz godina bio je rizničar i tajnik PBV-a, a od 2007. i njegov predsjednik.

  Petar Hrstić

  Jakov Radoš

Josip Đakić

Prve aktivnosti PBV i Udbine diverzije

Od svoga osnivanja 1953. godine, Počasni bleiburški vod poduzimao je niz drugih aktivnosti uz svoju osnovnu zadaću redovitog organiziranja komemo­racija u Bleiburgu.

Tako je 1957. godine inicirao izradu i postavljanje nadgrobnog spomenika na grobu generala Tomislava Rolfa na groblju u Wolfsbergu.

General Tomislav Rolf

General Rolf bio je pokopan na vojnom dijelu groblja u Wolfsbergu, a članovi PBV-a

Alojz Halužan, Sulejman Hrle i Andrija Rohaček odlučili su mu podići nadgrobni spomenik.

              Andrija Rohaček

Andrija Rohaček član prvog zapovjedništva PBV-a, rođen je 10. prosinca 1910. u Antincima kod Vinkovaca, a umro je 11. studenoga 1987. u Klagenfurtu.

Sulejman Hrle

Sulejman Hrle, rođen 25. veljače 1924. kod Stoca u BiH, bio je vozač u hrvatskoj vojsci, preživio je Bleiburšku tragediju i potom se nastanio u Klagenfurtu, gdje je umro je 2009. Prije desetak godina autorima ovoga feljtona detaljnije je opisao ljude i događaje prilikom podizanja spomenika:

‘Alojz Halužan, zvani Tatek, dobar Hrvat i moj prijatelj iz Hrvatskog zagorja, a koji je od 1945. živio u Villachu, prvi je došao na ideju da se podigne spomenik generalu Tomislavu Rolfu koji je bio uzor hrvatskog domoljuba i časnika. Kada je spomenik dovršen, prevezao sam ga do barake Mirka Karačića u Klagenfurtu, a otamo ga je Petar Miloš prevezao na mjesno groblje u Wolfsberg. Kasnije su generalovi posmr­tni ostatci premješteni na vojničko groblje u Volkermarkt a s njima i taj spomenik.’

Kupnja zemljišta na Bleiburškom polju

Omer Vrabac

Bomba iz Beograda

STIJEG PBV-a

Godine 1963. izrađen je stijeg Počasnog bleiburškog voda. Blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja.  Kum prilikom blagoslova bio je Petar Miloš, a njegov zamjenik Adem Delić. Petar Hrstić postao je prvi stjegonoša.

Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju. Tamo je utvrđeno da se na stijegu od simbola nalazi jedino hrvatski povijesni grb i da se njegovo isticanje ne može zabraniti, ali je ipak zatraženo da se ukloni naziv Počasnog bleiburškog voda zbog njegove „militarističke“ implikacije.

Iz sličnih razloga a pod pritiskom Beograda austrijske vlasti nisu dozvoljavale Hrvatima podizanje bilo kakve nadgrobne ploče ili spomenika uz grob hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu. Međutim, općinske vlasti u Unter-Loibachu dale su 1965. godine o svom trošku urediti vojnički dio groblja u čijoj se sredini nalazio i grob hrvatskih vojnika. Pored grobnog mjesta postavljeno je šest željeznih križeva s kacigama, i to upravo za obljetnicu Bleiburške tragedije 9. svibnja 1965.

Slijedećih godina komemoracije su se počele održavati i svake druge nedjelje u svibnju, pod nužnim izgovorom proslave blagdana Majčinog dana. Program je bio kao i za Sve svete: sveta misa u crkvi na groblju u Unter-Loibachu, molitva kod groba hrvatskih vojnika, procesija do Bleiburškog polja i molitva na polju.

Problemi na groblju

Godinama s komemoracijama i suradnjom s lokalnim vlastima nije bilo većih problema, dok se 1974. nije dogodila nepredviđena situacija. Ilija Abramović svjedoči:
„Jednom zgodom kad smo Niko Martinović i ja 1974. posjetili groblje u Unter-Loibachu,  dočekala nas je grozna slika. Groblje je bilo prekopano točno na mjestu gdje je danas spomenik, križevi bačeni uza zid a sve ostalo odnešeno“.

Uskoro su tijekom traženja krivca za devastaciju groba hrvatskih vojnika saznali da se radilo o zajedničkoj akciji Njemačkog saveza za brigu oko ratnih grobova (Volksbund deutsche Kriegsgraberfuersorge) i austrijskog Crnog križa (Oesterreichisches Schwarzes Kreuz). Njihova je namjera bila da se izmjeste samo posmrtni ostaci njemačkih vojnika, ali kako iste bez detaljnije istrage nije bilo moguće razlikovati i posebno izdvojiti, tako su i posmrtni ostaci hrvatskih vojnika preneseni  3. kolovoza 1974. na vojničko groblje u St. Veitu. Nitko od Hrvata u toj odluci nije sudjelovao, niti je za nju unaprijed obaviješten.

Te su se godine, 1. studenog 1974., kao i uvijek na Sve svete, hrvatski hodočasnici ipak okupili na groblju u Unter-Loibachu, ali ovaj put - pred praznim hrvatskim grobom. U međuvremenu je Ilija Abramović mjerodavnim austrijskim vlastima uputio brojne proteste i zahtjev za povratkom posmrtnih ostataka hrvatskih vojnika iz St. Veita, koji je na poslijetku bio odobren. Bleiburški župnik vlč. Alojz Kulmesch 19. studenog 1974. potvrdio je da se posmrtni ostaci mogu ukopati na staro grobno mjesto u Unter-Loibachu, što je učinjeno 4. prosinca 1974.

Budući da su križevi s vojničkim šljemovima bili uklonjeni, potaknuta je ideja da se uz grob podigne dostojan spomenik. Ilija Abramović prepričava:
„Krajem te 1974. godine Ilija Jurić, koji je ranije bio s nama u lageru u Klagenfurtu a kasnije se iselio u SAD, napravio je nacrt za spomenik. U tamošnjoj biskupiji nisu dopustili da na spomenik bude postavljen natpis ‘pomorenoj hrvatskoj vojsci’, već ‘poginuloj hrvatskoj vojsci’. Pokrajinska policija je dugo odbijala dati dozvolu za postavljanje bilo kakvog spomenika, ali su na kraju ipak popustili“.

Ubojstvo Nikice Martinovića

Opasna vremena

SPOMENIK NA GROBLJU U

UNTER-LOIBACHU

 Suradnja s Austrijancima

Počasni bleiburški vod 1977. godine zatražio je i dobio dopuštenje za postavljanje posebne spomen-ploče u mjestu Ulrichsberg, desetak kilometara zapadno od Klagenfurta, gdje je za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata postojao sabirni logor u kojem su stradali mnogi zarobljenici raznih nacija, ideologija i vojne pripadnosti. Kako je među njima bio i velik broj Hrvata, PBV je u znak sjećanja na njih postavio spomen ploču koju krasi reljefni hrvatski grb.

Godine 1980., na blagdan Svih svetih a za vrijeme komemorativne mise u Unter-Loibachu, na iznenađenje svih prisutnih u crkvu su ušli Austrijanci iz Koruške, njih tridesetak, svečano obučeni u narodne nošnje, s koruškim i austrijskim stijegom. Nosili su i veliki vijenac na kojemu je pisalo Slava poginuloj hrvatskoj vojsci. Velečasni Vilim Cecelja tada je misu uz hrvatski nastavio i na njemačkom jeziku. Noseći zajedno i hrvatski i austrijski stijeg povorka je obišla hrvatski spomen-grob. Predstavnik koruških Austrijanaca tom je prigodom obećao kako će i nadalje dolaziti u Bleiburg.

HKD – Bleiburg

Nekolicina austrijskih državnih službenika, prijateljski raspoloženih, sugerirala je, sukladno zakonu o građanskim udrugama, osnivanje kulturnog društva koje bi preuzelo brigu o godišnjim komemoracijama Bleiburškim žrtvama te održavanju njihovih grobova i spomenika. Nakon višemjesečnog razmatranja, poglavito savjetovanja s vlč. Vilimom Ceceljom, vodstvo PBV-a je pristalo na kompromis i prihvatilo ideju da se na temeljima Kulturnog društva Lisinski, osnovanog još koncem 1945. u izbjegličkom lageru u Klagenfurtu, osnuje Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (HKDB) kao legalni okvir za djelovanje Počasnog bleiburškog voda.

HKDB je osnovano 25. listopada 1982. Za predsjednika društva izabran je Petar Miloš, za dopredsjednika Mirko Karačić, za tajnika Omer Vrabac i za rizničara Ilija Abramović.

Od tada su se sve formalne aktivnosti vezane uz komemoracije na Bleiburškom polju odvijale u organizaciji HKDB-a. Marijan Luburić, član nadzornog odbora HKDB-a, objasnio je: „To društvo je radilo sve isto što je PBV radio i prije, vodstvo i članstvo je bilo isto…”.

Petar Miloš

Petar Miloš rođen je 27. lipnja 1910. u Žitomisliću kod Mostara, a bio je jedan od najaktivnijih članova PBV-a od sredine šezdesetih godina, kada je postao i “kum” stijega PBV-a. Tada je uočena i njegova prirodna govornička nadarenost te je bio zadužen da se u ime PBV-a nakon svake komemoracije na Bleiburškom polju obrati nazočnima kratkim govorom.Miloš je bio i glavni pokretač osnivanja HKDB-a te je na položaju njegova predsjednika ostao do svoje smrti 21. siječnja 1999. u Klagenfurtu.

Sin Petra Miloša, Tvrtko Miloš, osuđen je 1976. godine na smrtnu kaznu na montiranom suđenju u Zagrebu, zajedno s još četvoricom Hrvata, pod optužbom da su planirali atentat na Tita. Kazna mu je kasnije preinačena u 15-godišnju robiju. Sredinom rujna 1989. godine izašao je na uvjetnu slobodu, a s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku priključio sedragovoljačkoj satniji Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Kad se razbuktaorat u Hercegovini, kao i mnogi drugi Hrvati iz Hercegovine koji su živjeli u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta, osjetio je poziv rodnog kraja i pristupio HVO-u. U jednoj od težih bitaka, zajedno s desetoricom subojovnika, poginuo je 26. lipnja 1992. na Merdžan glavi u Podveležju.

Drugi sin Petra Miloša, Davor Miloš, također se prijavio kao dragovoljac u HVO. Jedno je vrijeme radio u zapovjedništvu Zbornog područja Mostar, a kasnije je prešao u Treću bojnu 81. domobranske pukovnije HVO-a. I on je poginuo u jednoj od bitki koje su se vodile u Mostaru, 4. lipnja 1993.

Spomenik u Eisenkappeli

U blizini pograničnog austrijskog gradića Eisenkappele, pedesetak kilometara jugozapadno od Bleiburga, partizani su u svibnju 1945. ubili grupu zarobljenih hrvatskih vojnika. Mještani su četrnaest tijela pokopali na gradskom groblju. Budući da je taj grob bio neobilježen, HKDB je kao svoju prvu akciju pokrenuo obilježavanje groba i izgradnju nadgrobnog spomenika.

Rizničar PBV-a Ilija Abramović, povezan s crkvenim krugovima u Klagenfurtu, dobio je zadatak da od mjesnog župnika u Eisenkappeli ishodi dozvolu za postavljanje nadgrobnog spomenika na gradskom groblju u Eisenkappli. Župnik Stefan Messner odobrio je tekst natpisa za spomenik: „U čast, slavu i pokoj dušama, poginulim hrvatskim vojnicima zakopanim u ovom groblju i okolici, svibnja 1945. Preživjeli suborci.“

Nakon što je Abramović uspio dobiti potrebne dozvole za spomenik, Petar Miloš je organizirao prikupljanje novca za njegovu izgradnju i postavljanje.Konačno, 25. lipnja 1983. nadgrobni spomenik je postavljen, svečano otkriven i blagoslovljen.

Oko hrvatskog groba i spomenika revno su se brinule hrvatske časne sestre iz tamošnjeg Caritasovog staračkog doma, kao i hrvatske izbjegličke obitelji Vitez i Jozić koje su živjele u Eisenkappeli. O grobu i spomeniku također se brinuo i Salko Čavkušić, rođen 20. studenoga 1919. u Višegradu na Drini. Kao hrvatski vojnik povlačio se u Austriju i pukom srećom preživio Bleiburšku tragediju. Nakon nekoliko godina provedenih u izbjegličkom lageru u Klagernfurtu, dobio je posao u blizini Eisenkappele, te se tamo nastanio i ostao živjeti do svoje smrti 2009. godine.

Kao u slučaju Čalkušića, među pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga (HOS) nalazio se velik broj muslimana koji su se nacionalno smatrali Hrvatima. Također su na isti način živjeli i pomagali u hrvatskoj izbjegličkoj zajednici u Južnoj Austriji. Uz već poznatu i ispričanu, veliku ulogu Omera Vrabca, u Počasnom bleiburškom vodu posebno aktivan bio je i Adem Delić, pravoga imena Ahmet Zulić, rodom iz Malog Zvornika. Umro je 1979. godine i pokopan je na muslimanskom dijelu groblja u Klagenfurtu.

Svakako od uključenih u rad PBV-a treba spomenuti i

Hasana Alića, Tahira Zilića i Fehima Alihođića.

Spomenik na Bleiburškom polju

U svibnju 1985. godine HKDB je pristupio zahtjevnom organiziranju komemoracije za 40. obljetnicu Bleiburške tragedije. Te se godine na Bleiburškom polju okupio dotada najveći broj hrvatskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.

Predsjednik Ujedinjenih Hrvata Kanade Ante Marković, koji je te godine obišao i druga mjesta stradanja Hrvata u Južnoj Austriji, dao je poticaj za izgradnju spomenika na samom Bleiburškom polju. Također je istaknuo da će Hrvati iz Kanade, kao i do tada, novčano podupirati rad PBV-a, odnosno HKDB-a.

Predsjednik HKDB-a Petar Miloš odmah je započeo razgovore s mjerodavnim općinskim, kotarskim i pokrajinskim vlastima. Iako početak razgovora nije ulijevao optimizam, nakon otprilike godinu dana dobilo se načelno odobrenje za postavljanje spomenika, njegovu lokaciju, veličinu i oblik. No, sporan je ostao predloženi natpis. Austrijske vlasti nisu prihvaćale da se u tom tekstu govori o pobijenoj hrvatskoj vojsci. Zaključkom vlč. Vilima Cecelje da je dugoročno važnije imati spomenik s kompromisnim tekstom nego ne imati spomenik uopće, vodstvo HKDB-a je prihvatilo da se u tekstu ipak napiše poginuloj hrvatskoj vojsci.

Petar Miloš je 3. ožujka 1987. uputio kotarskom poglavarstvu u Volkemarktu molbu za dopuštenje da se na Bleiburškom polju podigne spomenik sa slijedećim tekstom:

„U čast i slavu
poginuloj
hrvatskoj vojsci,
svibanj 1945.“

U njemačkom prijevodu teksta, koji će na spomeniku biti istaknut zajedno s hrvatskim natpisom, napravljen je dodatni kompromis, pa se u njemu ne spominje hrvatska vojska već pali Hrvati:

„Zum Gedenken
an die
gefallenen Kroaten,
Mai 1945.“

I don't understandt

Dozvola za postavljanje spomenika, koji je zapravo već bio postavljen na temelju usmenog odobrenja, dobivena je 7. svibnja 1987. Međutim, dva dana kasnije, 9. svibnja 1987., uoči same komemoracije za Majčin dan, Petar Miloš je morao pristati na još jedan kompromis – kao organizator komemoracije morao se obvezati da će zabraniti sve političke, posebice protujugoslavenske manifestacije za vrijeme njenog održavanja.

Prilikom same komemoracije za Majčin dan, 10. svibnja 1987., spomenik je svečano otkriven i blagoslovljen. Tih su dana udbini agenti širili letke u kojima su Petra Miloša označili kao „starog suradnika Gestapo-a koji radi protiv interesa hrvatskog naroda“.

U isto je vrijeme podnesena i „anonimna prijava“ protiv Petra Miloša što je dozvolio da se tijekom komemoracije nosi transtarent s natpisom „Bleiburg – posljedica nemoralnog sporazuma na Jalti“. Prilikom razgovora s policijom, Miloš je priznao da je vidio taj transparent, ali nije znao da je sporan jer je bio napisan na engleskom jeziku kojega on ne razumije. Obvezao se je da će o svemu izvijestiti vlč. Vilima Cecelju i s njim zajednički ubuduće angažirati poznavatelja engleskog jezika kako se takav „propust“ ne bi ponovio.

Početak dijaboličnih desetljeća

U ljeto 1990. godine, kad su hrvatsku javnost uzburkale prve informacije o masovnom stratištu kod Sošica u Žumberku (jama Jazovka), učinilo se kako dolazi do društvenog preokreta u odnosu prema toj problematici. No, već u srpnju iste godine, prilikom istraživanja jame Jazovka i komemoracije žrtvama koje su u nju bačene, izazvana je javna rasprava koja nije prekinuta svih ovih dvadesetak godina. Njezin intenzitet bio je promjenjiv, ali njena narav ostala je više manje ista – dijabolična. Društvena i politička većina zagovarala je načelno pravo da se utvrdi povijesna istina. Kad je to pravo trebalo realizirati, većina se pretvarala u manjinu. Civilizacijska i nacionalna načela gubila su bitku s onim političkim strukturama kojima je bio cilj prikriti određene zločine iz drugog svjetskog rata i poraća.

Prigodom svake komemorativne Svete mise u Bleiburgu vlč. Vilim Cecelja isticao je u propovijedi nacionalnu važnost Bleiburške tragedije: 'Mnogi nas pitaju: zašto uopće dolazite i hodočastite na Bleiburško polje? Čudnog li pitanja! Ovo zvuči kao da smo mi krivi za nevino prolivenu krv na ovome polju. Neka si ovo pitanje postave oni koji su skrivili tragediju Bleiburga. Mi znamo samo jedno da je naša sveta dužnost: ponovno i ponovno odavati počast žrtvama koje su oni masakrirali i pokoljenjima istinski predati ovaj čin najgroznije osvete koja se dogodila među razoružanom hrvatskom vojskom i nevinim civilnim pučanstvom.'

U organizaciji HKD Bleiburg također je i 1990. godine održana komemoracija za Majčin dan, a na koju je po prvi put došlo i mnoštva Hrvata iz domovine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međutim, za predvoditelja svete mise nametnuo se fra Tomislav Duka. Njegov nastup i propovijed značajno su odudarali od ponašanja i vokabulara vlč. Vilima Cecelje što se nikako nije svidjelo vodstvu HDK Bleiburg koje je potom odlučilo da će ubuduće svete mise predvoditi voditelj Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu o. Sebastijan Golenić, čestit svećenik i domoljub. Vrlo brzo su se sumnje vodstva HDK Bleiburg u dobre namjere fra Duke pokazale opravdane kada je na vidjelo izašlo da je on više od dva desetljeća bio suradnik Udbe te da je pokušao iskoristiti smrt vlč. Cecelje i svojevrsni vakum koji je tada nastao, a potom i staviti bleiburšku komemoraciju pod kontrolu svojih nalogodavaca (što je nedavno kao inicijativu reaktulazirao i potpredsjednik Hrvatskog sabora Nenad Stazić).

Govor Jadranke Ostojić na pokopu patra Vilima Cecelje

Pri susretima s gospodinom Vinkom Ostojićem može se vidjeti mnoštvo njegovih životnih uspomena na slikama, sa stotinama istaknutih Hrvata po cijelome svijetu. Među njima ima hrvatskih političara, ratnika, svećenika, biskupa i kardinala. Nema znamenitijeg hrvatskog hodočašća i svetišta na koje Vinko Ostojić nije hodočastio. I to je sve sačuvano dobrim dijelom na brojnim slikama za uspomenu, od kojih bi se mogla upriličiti velika izložba. Sjetno je sve to promatrati iz života jednoga hrvatskog domoljuba i prisjećati se svih ovih brojnih imena mladića i djevojaka, muškaraca i žena svih dobi, iz svih krajeva Hrvatske i svijeta gdje Hrvata ima, od Bleiburškog polja do svih grobova i spomenika hrvatskih, kojih ima na pretek po cijelome svijetu. Među inima, Vinka se može vidjeti s legendarnim hrvatskim prvakom Branimirom Jelićem s kojim je nastupao i na njemačkoj televiziji govoreći o borbi Hrvata za svoju državu i svoju slobodu.

Od brojnih svećenika ističu se slike s hrvatskim legendarnim velečasnim patrom Vilimom Ceceljem koji je živio za Boga i hrvatski narod cijeli svoj život. To je onaj svećenik pred kojim je položila svoju prisegu Vlada NDH na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I Vilim Cecelja ostao je cijelo vrijeme dušebrižnikom Poglavara sve dok je postojala NDH. A malo je bilo Hrvata u emigraciji za vrijeme jugokomunističke tvorevine, a da im Vilim Cecelja nije pomagao u tuđini diljem svijeta. Tako se je i Vinko Ostojić nakon bijega u Njemačku upoznao s ovim hrvatskim dušebrižnikom s kojim je održavao vezu cijelo vrijeme sve do kraja njegova života.

I upravo je zanimljiv jedan dio Vinkova oproštajnog govora na pokopu velečasnog Vilima Cecelje koji je pročitala Vinkova kći Jadranka, a uzet je iz ondašnje „Nove Hrvatske“: „Za mene je Krist život, a smrt dobitak“, ove riječi jednog izuzetnog svećenika pročitah na sličici koju su nam dijelili na groblju u Salzburgu. Te riječi bile su riječi vodilje pokojnog Vilima Cecelje, proslavljenoga hrvatskog svećenika i prognanika, čovjeka koji je svoju vječnost gradio neizmjernom dobrotom. Stojim kod groba i promatram naš hrvatski svijet, tolike svećenike i časne sestre, biskupa hrvatskoga i austrijskog, hrvatske radnike, hrvatske izbjeglice, mlađe i starije generacije. Pozdravljam se s Antom Jakšićem. „Gospodine, tko zna tvoje tajne puta i gdje nas tvoja pravda najzad čeka. Misli su nam tek isprazna jeka onoga što nam slijepe oči slute.“

Svi govornici od znanog msgr. Stankovića, naddušobrižnika, pa do riječkoga nadbiskupa Josipa Pavlišića, izrazili su jedinstvenu misao: „Velečasni Vilim Cecelja bio je Kristov svećenik izvanrednog stila, bio je Hrvat, patnik i borac za pravdu, red i jedinstvo u ovoj tuđini i ostavio je duboke tragove u biću hrvatskoga iseljeništva. Meni mlađem nazočniku uvlačio se u dušu osjećaj praznine koji me ne napušta odlaskom patra Cecelje. Bio nam je svima otac i savjetnik do posljednjega dana svoga života. Sve svoje snage duha, pameti, znanja i humanosti ulagao je da bi nas zbližio u jedno narodno biće!“

Ove riječi je na pokopu Vilima Cecelje pročitala Jadranka Ostojić, mlada kći Vinka Vice Ostojića.

Nakon obnove državne samostalnosti

HKD Bleiburg nastavilo je i sljedećih godina organizirati komemoracije na koje je dolazilo sve više hodočasnika, te je podržavalo skupinu hrvatskih intelektualaca iz domovine i iseljeništva koja je od 1993. do 1995. godine organizirala tri međunarodna simpozija o Bleiburškoj tragediji. Radovi izlagani na simpozijima objavljeni su u tri zasebna Zbornika radova o Bleiburgu i Križnom putu.

Družba Braća hrvatskog zmaja objavila je 1995. Spomenicu povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945.-1995. Tekstovi objavljeni u Spomenici predstavljaju vrlo vrijedan doprinos objektivnom povijesnom, znanstvenom istraživanju tragedije Bleiburga, kao i sveukupnih poslijeratnih zbivanja. Kao sunakladnik spomenice, zajedno s Hrvatskom katoličkom misijom iz Klagenfurta i Hrvatskim institutom za suvremenu povijest iz Zagreba, navodi se Počasni bleiburški vod (PBV). Naime, tih godina sve se manje koristio službeni naziv Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (HKDB), a sve više izvorni ali neslužbeni. Stoga ćemo u nastavku ovoga feljtona koristiti taj naziv, premda će on biti legaliziran tek 10-tak godina kasnije.

Povodom 50-te obljetnice Bleiburške tragedije, također, održan je i Međunarodni znanstveni skup Bleiburg 1945.-1995.12. i 13. svibnja 1995. u Velikoj vijećnici Hrvatskog sabora. Na simpoziju su, pored poznatih domaćih znanstvenika i istraživača suvremene hrvatske povijesti, predavanja održali i ugledni gosti iz inozemstva, stručni poznavatelji prilika na završetku Drugog svjetskog rata. Dana 14. svibnja 1995. služena je Sveta misa na Bleiburškom polju, koju je prvi put u povijesti izravno prenosio HTV, a prigodni govor održao je predsjednik Hrvatskog sabora dr. Nedjeljko Mihanović.

Trebalo je više godina i dosta truda u novostvorenoj državi, Republici Hrvatskoj, da se Bleiburška tragedija i Križni putovi prihvate kao teme od dugoročnog nacionalnog i državnog interesa. Na prijedlog vodstva državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatski sabor je 1995. godine osnovao Odbor za obilježavanje 50. obljetnice Bleiburških žrtava i Križnog puta te proglasio datum 15. svibnja kao državni blagdan Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta.

Slijedeće je godine Hrvatski sabor na sjednici od 19. travnja 1996. osnovao Odbor za obilježavanje 15. svibnja kao spomendana Bleiburških žrtava i Križnog puta te je odlučeno da će Hrvatski sabor ubuduće biti pokrovitelj središnje komemoracije na Bleiburškom polju kao i sufinancirati njenu pripremu i održavanje.

Suradnja PBV-a i Hrvatskog sabora ?!

U pripremi središnje komemoracije na Bleiburškom polju razvila se suradnja vodstva HKD Bleiburg i Hrvatskog sabora. Prije spomenuti Odbor Hrvatskog sabora imao je kordinatora priprema komemoracija – od 1998. do 2004. saborskog službenika Božu Vukušića, suautora ovoga feljtona (koji od 2004. do danas istu dužnost obavlja kao tajnik Počasnog bleiburškog voda).

Zakonom o državnim praznicima i blagdanima bilo je propisano da će se ona održavati u nedjelju najbližu 15-tom svibnju. Pored toga, održavane su još dvije komemoracije – komemoracija HKD Bleiburg, prema dugogodišnjoj tradiciji, na blagdan Majčinog dana, te komemoracija Udruge hrvatskih veterana Hrvatski domobran, prema odluci središnjice Udruge, na sam dan 15. svibnja.Navedene okolnosti značile su da su se predstavnici sva tri nositelja organizacije morali dogovoriti oko uređenja polja, upotrebe komunalnih priključaka i korištenja mobilnog sanitarnog čvora, dok su zasebno morali podnositi i zahtjev austrijskim vlastima za održavanje komemoracije, izrađivati program komemoracije i brinuti se za sigurnost prilikom njezina održavanja.

Godine 2000. novoizabrano predsjedništvo Hrvatskog sabora, nakon 'zamrzavanja' rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, 'zamrznulo' je i rad Odbora za obilježavanje 15. svibnja kao spomendana Bleiburških žrtava i Križnog puta te je donijelo odluku da Tajništvo Sabora neposredno preuzme organizaciju komemoracije na Bleiburškom polju.

Međutim, godina 2000. donijela je i neke pozitivne promjene, jer su se termini komemoracije PBV-a i Hrvatskog sabora podudarali te je novo vodstvo Hrvatskog sabora bilo prisiljeno organizirati zajedničku komemoraciju s PBV-om. Podudaranje termina, blagdana Majčinog dana i najbliže nedjelje 15-tom svibnju, ponavljalo se 2001., 2002. i 2003. godine.

Poruke iz Bleiburga?

Budući da je za vrijeme odvojenih komemoracija bio običaj da se hodočasnicima na početku obrate predstavnici organizatora, dogovoreno je da će se na zajedničkim komemoracija pored izaslanika predsjedništva Hrvatskog sabora nazočnima kratkim pozdravnom govorom obratiti i predstavnik PBV-a. Od 2000. do 2003. godine u ime PBV-a su govorili umirovljeni general zbora Ante Roso, umirovljeni pukovnik HV-a Mirko Čondić, nekadašnji glavni tajnik Hrvatske mladeži Uzdanica (političko krilo Hrvatskog revolucionarnog bratstva) Ante Sarić i glavni tajnik Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva Antun Suić.

Dok su general Roso i pukovnik Čondić poznati hrvatskoj javnosti, za Sarića i Suića potrebno je napomenuti da su obojica s roditeljima bila u svibnju 1945. na Bleiburškom polju, Sarić kao dvomjesečna beba, a Suić još u utrobi majke. Očevi su im bili visoki časnici HOS-a, a obojica su zarobljena i likvidirana na nepoznatom mjestu. Majke su im prošle Križni put i provele neko vrijeme u logorima. Suić je i rođen u zarobljeničkom logoru u Slavonskoj Požegi. Kao mladići obojica su emigrirali i početkom 90-tih vratili se u Hrvatsku. Zbog tih su činjenica pojedini politički analitičari vodstvu PBV-a pripisivali namjeru da kroz odabir svojih predstavnika šalje određene poruke hrvatskoj javnosti.

Izgradnja spomen središta

Bleiburške tragedije

Kratko nakon najave obnove bleiburškog spomenika, Bleiburško polje je 20. veljače 2004., prilikom povratka iz službenog posjeta Beču, praktički incognito posjetio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Ta njegova gesta, međutim, bila je iskorištena za postavljanje zahtjeva vladi Republike Hrvatske za odobravanjem sredstava potrebnih za kupnju dodatnog zemljišta na Bleiburškom polju.

Nakon središnje komemoracije 16. svibnja 2004., kojoj je osobno nazočio predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, a u ime vlade RH ministar športa, obrazovanaja i znanosti prof.dr.sc Dragan Primorac, Vlada RH obvezala se odobriti 125.000,oo eura za kupnju oko 12.000,oo m2 zemljišta na Bleiburškom polju. Iako se neko vrijeme odugovlačilo s izvršenjem obećanja, na kraju je ono ipak održano.

Također, od viška prikupljenih sredstava za obnovu i dogradnju bleiburškog spomenika, PBV je kupio još dodatnih 3.500,oo m2 zemljišta na Bleiburškom polju.

Novi stari problemi

2005. godine postignut je jedan od najvažnijih ciljeva Počasnog bleiburškog voda, da se oko simbola Bleiburške tragedije okupe najvažnije hrvatske nacionalne i državne institucije: od Hrvatskog sabora kao pokrovitelja komemoracije, Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kao njenih suorganizatora, Vlade RH kao sufinancijera izgradnje spomen središta, službenih predstavnika Parlamentarne skupštine BiH, te predstavnika svih važnijih civilnih udruga u RH, BiH i iseljeništvu koje održavaju pijetet prema žrtvama Bleiburške tragedije. No, taj uspjeh nije ostavio ravnodušnim ni one u Hrvatskoj i svijetu, kojima spomen na Bleiburšku tragediju predstavlja noćnu moru. Posebice ih je zabrinula činjenica što je vodstvo PBV-a najavilo početak novih projekata.

Međutim, velikih problema je bilo i prilikom realizacije obnove i dogradnje bleiburškog spomenika. Početkom studenoga 2003., kad su se članovi vodstva PBV-a prvi put raspitali kod mjerodavnih općinskih vlasti u Bleiburgu i kotarskih vlasti u Völkermarktu o mogućnosti dobivanja potrebnih dozvola za taj projekt, reakcija bila je potpuno odbojna. Komemoracije na Bleiburškom polju i općenito aktivnosti u Austriji vezane uz očuvanje uspomene na Bleiburške žrtve, još uvijek su bile svrstavane u zonu mogućeg povezivanja s „povijesnim revizionizmom“ i „neofašističkim okupljanjem“ te su stoga tretirane kao aktivnosti od posebnog političkog i sigurnosnog značaja za austrijsku državu i njenu politiku. Dodatni problem nalazio se u činjenici da u Bleiburgu i austrijskoj Južnoj Koruškoj postoji vrlo utjecajna grupacija slovenskih ljevičara i bivših slovenskih partizana, te da je austrijska Socijalistička stranka na vlasti u općini Bleiburg i kotaru Völkermarkt gdje su se trebale izdati potrebne dozvole.

Vodstvo PBV-a je, koristeći se kako starim tako i novostvorenim poznanstvima i prijateljstvima u Austriji, pokrenulo je cijelu nevidljivu kampanju „preuvjeravanja“ nositelja vlasti u Bleiburgu i Völkermarktu. Ova kampanja je bila uspješna te je početkom ožujka 2004. Ipak dobivena načelna suglasnost za obnovu i dogradnju bleiburškog spomenika prema idejnom rješenju koje je već bilo izraženo. Radovi na obnovi i dogradnji započeli su sredinom lipnja 2004.

Ali, novi problemi pojavili su se već nakon nekoliko dana. Predstavnici slovenske manjine u Koruškoj, posebice partizanskog udruženja, protestirali su kod općinskih i kotarskih vlasti u Bleiburgu i Völkermarktu protiv obnove i dogradnje spomenika. Kad tim protestima nisu uspjeli postići željeni rezultat, svoje protestiranje počeli su širiti preko ljevičarskih krugova i medija u Koruškoj i u cijeloj Austriji. Nakon kratkog vremena osvanuli su članci i u austrijskim medijima sklonim narodnjačkim, demokršćanskim strankama, da Hrvati planiraju na Bleiburškom polju izgraditi spomen središte „fašističkim ustašama“. Kad dokaz služio im je tekst na spomeniku „U čast i slavu hrvatskoj vojsci…“.

Sve to je rezultiralo porukom mjerodavnih predstavnika općinskih vlasti u Bleiburgu i kotarskih u Völkermarku – da će povući dozvole koje već izdali. Istu poruku je dobio i vlasnik poduzeća „Kat-Bau“ iz Klagenfurta koje je izvodilo radove, zbog čega je iste odmah jednostavno obustavio.

Muke po PBV-u

Vodstvo PBV-a našlo se na novim mukama. U većini zemalja Europske unije zakonski je zabranjeno javno isticanje i veličanje imena, oznaka, simbola itd. vojska Sila osovina i njihovih saveznika, što su bile i Hrvatske oružane snage (HOS). To znači da je postojala mogućnost, pored već navedenog političkog problematiziranja projekata PBV-a, i njihovog zakonskog dovođenja u pitanje. Nakon višestranih konzultacija i dugog razmišljanja, smatrajući izgradnju cjelovitog Spomen središta žrtava Bleiburške tragedije projektom od prvorazrednog nacionalnog značaja, važnijim od bilo kojeg pojedinog dijela, uključujući i postojeći spomenik, pristupilo se razmišljanju o izmjeni teksta na Bleiburškom spomeniku, imajući u vidu i samu činjenicu da on nije bio ni povijesno točan niti pravedan.

Naime, u događajima koje podrazumijevamo pod nazivom Bleiburška tragedija, hrvatska vojska nije „poginula“, nego je -nakon dobrovoljnog razoružanja, kada je prema međunarodnim zakonima prestala biti vojska i pretvorila se u ratne zarobljenike izjednačene po pravima sa civilima- pobijena, likvidirana. Drugo, u tim masakrima nisu stradali samo pripadnici hrvatske vojske. Redukcija Bleiburške tragedije s cijelog hrvatskog naroda na hrvatsku vojsku povijesno je netočna i nepravedna, pa prema tome ne može biti ni nacionalno opravdana. Treće, u Južnoj Austriji su podignuta četiri spomenika Bleiburškim žrtvama, i sva četiri hrvatskim vojnicima. Zaključeno je, dakle, da bi središnji spomenik na Bleiburškom polju trebalo pretvoriti u spomenik u spomen na sve žrtve Bleiburške tragedije.

Upravni odbor PBV-a u tadašnjem sastavu Mirko Karačić, predsjednik, Omer Vrabac, zamjenik predsjednika, Ilija Abramović, rizničar, i Bože Vukušić, tajnik-glasnogovornik, jednoglasno je donio odluku o promjeni teksta na spomeniku i usuglasilo njegov sadržaj. Tom sastanku UO PBV-a u Bleiburgu slučajno je bila nazočna i suatorica ovoga feljtona, Bruna Esih, koja je tada prikupljala podatke za drugo, prošireno izdanje knjige „Čuvari bleiburške uspomene“.

Odluka o promjeni teksta na spomeniku i nova kampanja rezultirali su uspjehom te su nastavljeni radovi na obnovi i dogradnji spomenika. Ipak, mjerodavne vlasti u Völkermarktu tek su 6. lipnja 2005. izdale konačno rješenje o prenamjeni zemljišta na kojem je obnovljen i dograđen spomenik, a mjerodavne vlasti u Bleiburgu 25. srpnja 2005. građevnu dozvolu za njegovu izgradnju. Čekali su, dakle, što će biti praksa i u slijedećim slučajevima, kako će proći sama komemoracija da bi tek tada odlučili kako će se postaviti prema cijelom projektu.

Dalekosežne provokacije

Uspješan završetak komemoracije povodom 60-te obljetnice Bleiburške tragedije ponukao je vodstvo PBV-a na ubrzani rad na realizaciji slijedećeg cilja – izgradnje spomen kapele i oltara na Bleiburškom polju. Poseban poticaj u tom pravcu dao je povjerenik PBV-a u Sjedinjenim Američkim Državama – Damir Radoš iz San Francisca, koji je obećao osiguranje potrebnih financijskih sredatsva u vidu donacija tamošnjih hrvatskih iseljenika za ostvarenje tog projekta. Stoga se odmah pristupilo izradi projektnog rješenja te je u travnju 2006. podnesen odgovarajući zahtjev za građevinskom dozvolom.

Iste, 2006. godine, prilikom komemoracije u mjeseci svibnju na Bleiburškom polju, Svetu misu predvodio je pomoćni biskup zagrebački, msgr. Josip Mrzljak (u međuvremenu imenovan biskupom varaždinskim). Biskup Mrzljak, također ratno siroče, čijega su oca partizani ubili 1945. u Vukovaru, imao je nadahnutu propovijed. Uime Hrvatskog sabora nazočne je pozdravila njegova potpredsjednica Đurđa Adlešić, svojedobno i potpredsjednica državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, čije je ukidanje osobno inicirala 2000. godine nakon pristupanja njene stranke HSLS pod vodstvom Dražena Budiše neokomunističkoj koaliciji Ivice Račana. Uime PBV-a govorio je dr.sc. Tomislav Vujeva, voditelj Hrvatskog povjesnog instituta u Beču.

Mjesec dana kasnije, u srpnju 2006., dakle nakon godinu i dva mjeseca od svečanog otkrivanja i blagoslova obnovljenog i dograđenog spomenika iz svibnja 2005., odnosno tri mjeseca nakon što je vodstvo PBV-a zatražilo dozvolu za izgradnju spomen kapele i oltara na otvorenome na Bleiburškom polju, pokrenuta je zloćudna kampanja protiv vodstva PBV-a zbog izmjene teksta na spomeniku žrtvama Bleiburške tragedije. Ubrzo će se pokazati prvi negativni rezultati te kampanje, a to je bilo je dovođenje u pitanje izgradnje slijedeće faze spomen središta – spomen kapele i oltara na Bleiburškom polju.

Važnu ulogu u toj akciji podjednako su odigrali poznati stari strani agenti među hrvatskim iseljenicima kao i tzv. korisne budale, Hrvati ograničenih sposobnosti, kojima su ovi prvi uspješno manipulirali. Glavni moderator tih podvala bio je jedan od vođa kripto-ustaškog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) u Australiji, Fabijan Lovoković iz Sydneya, kojega se dugo vremena smatralo stranim, navodno britanskim agentom u redovima hrvatskih iseljenika. Lovoković je desetljećima prikupljao novac za „projekte u Bleiburgu“, ali od njega nikada ni dolara nije stiglo u Austriju. Posao dobro obavljen kako za njega osobno tako i za njegove nalogodavce.

Dalekosežnost njihovih provokacija najbolje se vidjela prošle godine, kad je upravo taj tekst poslužio kao izgovor za ukidanje pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad bleiburškom komemoracijom i postavljanje zahtjeva austrijskim vlastima za uskraćivanjem dozvole za njeno održavanje.

Obnovljeni i dorađeni spomenik na Bleiburškom polju

Središnje mjesto obnovljenog spomen-obilježja zauzima obnovljena spomen-ploča postavljena na zatravljenom humku, formiranim zemljom donesenom iz svih hrvatskih krajeva. Ispred spomenika proteže se pristupni trg s dvije blage rampe na svaku uzdužnu stranu, a sve je popločano kamenim kockama u svijetlosivom tonu, na način popločenja srednjoeuropskih povijesnih trgova. S druge strane južne rampe izveden je pravokutno izdužen prostor parterne visine u kojem su smještena tri jarbola za stjegove. Jarboli svojim neuobičajenim oblikom, položajem, jajolikim postoljem, podsjećaju na jarbole hrvatskih lađa. Cijeli ovaj spomenički ansambl pomno je projektiran i izveden niskim parternim zahvatima, ne nameće se u prostoru, već se stapa s parcelom i poljanom, ne narušavajući traženi mir za molitvu i sjećanje na žrtvu.

Molitvu za žrtve Bleiburške tragedije islamske vjeroispovijesti osobno je predvodio zagrebački muftija Ševko efendija Omerbašić. U ime pokrovitelja sve okupljene na komemoraciji pozdravio je predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, uz nazočnost i tadašnje zamjenice predsjednika Vlade Jadranke Kosor. Ispred PBV-a nazočne je pozdravio njegov tajnik-glasnogovornik Bože Vukušić, istaknuvši:
„Unatoč golemim stradavanjima i patnjama, poruke i govor žrtava Bleiburške tragedije nisu govor mržnje, nego je to govor ljubavi i istine. Govor ljubavi u prvom redu prema svom narodu, ali i svim ljudima svijeta. A iz te neizmjerne ljubavi niknula je današnja hrvatska država. Ona nije niknula, niti je mogla niknuti iz sjemena mržnje kojeg su sijali počinitelji Bleiburškog zločina.

Govor žrtava Bleiburške tragedije je i govor objektivne i sveobuhvatne istine – istine za sve: to znači ne samo za bleiburške žrtve, nego i za jasenovačke, i za srpske, i za židovske, i za bilo koje druge žrtve. Poruke i glas Bleiburških žrtava ne usuđuju se praviti nehumanu ideološku, političku ili bilo kakvu drugu podjelu među nedužnim žrtvama.“