Prvu trojku koja je krenula prema groblju u Unter-Loibachu činili su

Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. u Osijeku. Iz Austrije je protjeran je 1960. u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.

Nikica Martinović rođen je 7. travnja 1912. pokraj Brčkog u BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbini agenti ubili su ga 1975. godine u Klagenfurtu.

Franjo Vranjković rođen je 29. kolovoza 1921. pokraj Čitluka u BiH. Sredinom 50-ih iselio je u SAD, gdje je umro 2010. godine.

Njih su trojica tom prilikom, po dolasku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojničku kacigu koju su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu ploču s natpisom:

Mirko Karačić, rođen 7. listopada 1921. u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine (vidi: HL od 22. 11. 2011.).

Josip Đakić, rođen 9. prosinca 1922. u Čepinu pokraj Osijeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je umro prije nekoliko tjedana (vidi HL od 8. 3. 2012.).

Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.

Petar Hrstić, rođen 20. srpnja 1923. u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5. lipnja 2007. u Klagenfurtu.

Ante Mačinković, rođen 17. siječnja 1928. u mjestu Bukovica pokraj Banje Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a Umro je 19. veljače 2006. u Klagenfurtu.

Ante Samovojska, rođen 7. siječnja 1930. u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.

Sljedeće, 1952. godine, također za blagdana Svih svetih, organiziran je prvi masovniji pohod Bleiburgu.

Glavni organizator bio je Franjo Vranjković, a njegov pomoćnik Ante Mikrut taj je događaj opisao u emigrantskom časopisu Drina (br. 1/1953):

‘Dan je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. Sa svojom skupinom idem željeznicom. Susrećemo grupice ljudi od pet i sedam. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine skupine idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i skupine se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz crkve, duboko smo bili osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali.

Na Bleiburškom polju pali su mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo učinili, izdali bismo ideale zbog kojih su oni pobijeni. Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji neobrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji se na njemu dogodio. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga.’

Crkva i katoličke organizacije bile su stožerni čimbenik u očuvanja Hrvata u iseljeništvu, pa tako i hrvatskih prognanika u Austriji. No najdublji je trag svojim radom među hrvatskim iseljenicima ostavio vlč. Vilim Cecelja.

Početkom travnja 1953., pod vodstvom vlč. Cecelje, u Klagenfurtu je organiziran Katolički kongres s prvim duhovnim vježbama za Hrvate katolike u izbjeglištvu. U pripremi kongresa sudjelovali su Franjo Vranjković kao predstavnik Kongresa u Klagenfurtu i Ante Mikrut kao predsjednik Hrvatske katoličke mladeži u Klagenfurtu.

Vilim Cecelja rođen je 24. travnja 1909. na Golubarovu bregu u Svetom Iliji, kotar Varaždin. Osnovnu je školu završio u Svetom Iliji, a nakon položene velike mature na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu upisao je 15. studenog 1928. Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika ga je u lipnju 1932. zaredio ondašnji nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, u jeku diktature Aleksandra Karađorđevića.

Nakon uspostave NDH, Vatikan je vojnim vikarom u novoj državi imenovao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, a on je bio opunomoćen sam izabrati svoje zamjenike. Dekretom od 7. siječnja 1942. nadbiskup Stepinac svojim je zamjenicima imenovao vlč. Stipu Vučetića i vlč. Vilima Cecelju. Vlč. Cecelja tu je dužnost obnašao do 8. svibnja 1944. kada je, po zapovijedi nadbiskupa dr. Stepinca, otišao na novu zadaću u Hrvatski vojno-odgojni ured u Beču.

Vlč. Vilim Cecelja posljednji je put bio u Hrvatskoj 23. ožujka 1945. kada je izvijestio nadbiskupa Stepinca o radu u Beču. Jedna od inkriminacija nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu na suđenju 1946. godine bila je upravo njegovo poznanstvo i suradnja s vlč. Vilimom Ceceljom. Međutim, nadbiskup Stepinac o njemu je ponosno posvjedočio:

‘Poznam Cecelju kao čestitog svećenika i ne mogu prigovoriti niti jedne riječi. Što novine pišu o njemu, ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikome ni vlas s glave pala.’

Prethodno je američki obavještajni ured CIC, pod pritiskom beogradskih komunističkih vlasti, 16. listopada 1945. uhitio vlč. Cecelju i internirao ga u logor za ratne zločince u Glasenbachu kraj Salzburga. Nakon gotovo dvogodišnje istrage, kada su se predstavnici američkih okupacijskih vlasti napokon uvjerili da su sve optužbe neutemeljene, vlč. Cecelja je 20. svibnja 1947. pušten na slobodu. Međutim, zatvor je ozbiljno narušio njegovo zdravlje tako da je pune tri sljedeće godine proveo u samostanu časnih sestara oporavljajući se od teške bolesti pluća.

U studenom 1948. godine vatikanski delegat za hrvatsku inozemnu pastvu msgr. Jure Jagodić imenovao je vlč. Vilima Cecelju dušobrižnikom hrvatskih izbjeglica u Scherdingu kod Linza. Godine 1950. vlč. Cecelja je preuzeo dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu, gdje je i osnovao hrvatski ogranak Caritasa za Austriju - Caritas Croata.

Vlč. dr. Vladimir Vince, generalni ravnatelj za djelo pastve među iseljenom Hrvatskom, i vlč. Vilim Cecelja bili su 6. listopada 1966. na audijenciji kod pape Ivana Pavla VI. i s njim razgovarali o problemima hrvatske pastve izvan domovine, poglavito o tome kako zaštititi hrvatske iseljeničke svećenike od progona koje je provodio Beograd. Papa im je tom prigodom podijelio apostolski blagoslov, a preko njih svim dušobrižnicima i misionarima, vjernicima i svoj iseljeničkoj i izbjegličkoj Hrvatskoj. Suradnja vlč. Vilima Cecelje s preživjelim hrvatskim izbjeglicima u južnoj Austriji i opća podrška Vatikana njegovu djelovanju, označili su novo razdoblje u radu na očuvanju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije.