Metode ubacivanja suradnika UDB-e među nas uvijek je bio isti: nas su pratili i ubijali isključivo hercegovački Hrvati, nikad Bošnjaci, Srbi ili Hrvati iz Hrvatske. Dakle, ljudi koji su bili naši susjedi, školski drugovi, bliža rodbina, čak i rođena braća. Taj sistem je početkom 70-ih osmislio šef mostarske, pa poslije šef za hrvatsku emigraciju savezne tajne službe Stanko Čolak, rodom iz Širokog Brijega.-rekao je hrvatski iseljenik Tomislav Naletilić.

Stanko Čolak iz širokobriješkog mjesta Dužice  brata Dragu promaknuo je  u šefa SDS-a u Mostaru, a drugoga brata Ivana Čolaka u šefa policije u Širokom Brijegu. Zanimljivo je da su i Ivan Lasić Gorankić i Stanko Čolak bili nastavnici. Zahvaljujući toj vezi, Lasić je nakon Mostara najveću promociju doživio potkraj karijere. Stanko Čolak, koji je otišao za pomoćnika Stani Dolancu, tadašnjem državnom sekretaru unutarnjih poslova, povukao je Lasića Gorankića na njegovu dotadašnju poziciju načelnika II. Uprave SDS-a. To se dogodilo upravo  nekoliko mjeseci prije nego što je izveden atentat na Đurekovića u Münchenu.

– Stanko je prvi put nakon 15 godina došao iz Beograda gdje živi sa suprugom, Srpkinjom iz Livna. Pljunula ga je kćerka Miljenka Hrkača, koji je osuđen na smrt zbog podmetanja bombe u beogradskom kinu “20 oktobar”. Koliko znam, Hrkač nije pripadao nijednoj emigrantskoj organizaciji, jer je živio u Hercegovini. Nijedna hrvatska organizacija nije planirala takvu akciju. Koliko znam, Hrkača su ucjenjivali ubojstvom kćerke i žene ako ne prizna. Hrkač je bio seljak koji nikada nije otišao do Sarajeva, a kamoli Beograda, a njegova kćerka nikada nije dobila umrlicu svoga oca.-nastavio je Naletilić

– Ivan Lasić je bio najkrvoločniji udbaš. Počeo je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Rasno, a onda prebačen za upravitelja đačkog doma u Širokom. U službu ga je vrbovao ekonom u domu Tadija Lončar, kasnije šef širokobriješke UDB-e, koji ga je preporučio Stanku Čolaku. Kada je Stanko Čolak 70-ih postao šef u Beogradu, njegov brat Drago Čolak bio je šef UDB-e u Mostaru, a treći brat Ivan Čolak šef širokobriješke službe. Lasić i Lončar su postali vođe profesionalnih ubojica koji su ubijali naše članove po Njemačkoj. Poslije im se po liniji partije priključio Jerko Bradvica. To je bio operativni vrh UDB-e protiv hrvatske emigracije, koji je planirao stvaranje suradničke mreže u emigraciji i organizirao ubojstva u inozemstvu. Posao su koordinirali sa šefovima UDB-e Hrvatske Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem. Nisu oni bili nikakvi fanatični komunisti. Obitelji Lasić i Bradvica nemaju komunističku prošlost. To su, po meni, obučeni egzekutori sistema koji su služili prvo Josipu Brozu Titu, poslije i Slobodanu Miloševiću. U stvarnosti, oni su provodili teror i bili iznad svojih vođa jer su i vođe prije njih bili dio državnog terora. Motivi su bili lične privilegije, bogaćenje i moć da se svako koje na vlasti drži pod kontrolom.

Kada postaje predsjednik Hrvatske Tuđman, za ministra policije dovodi počasnog građanina Valjeva Josipa Boljkovca, čija je žena rođena sestra generala JNA i posljednjeg ministra jugoslavenske policije Petra Gračanina. Upravo je Gračanin kreirao “balvan revoluciju” u Kninskoj krajini. Za šefa hrvatskih službi’ Tuđman postavlja Josipa Manolića, osnivača hrvatske UDB-e i oficira KOS-a.

Hercegovačka udba

Mate Boban bi bio prvooptuženi u Haagu. To je bio notorni kriminalac koji je svoj položaj direktora Robne kuće “Ima” iskorištavao da bi spavao sa tuđim ženama. U zatvoru je završio zbog krađe šećera, a ne iz političkih razloga, kako je kasnije lagao. On je bio vođa pljačkaša HR Herceg-Bosne koji su osramotili hercegovačke Hrvate i zavadili nas sa Bošnjacima. Slobodan Praljak je sin  oca, udbaškog batinaša Mirka Praljka, rušitelja i siledžije po karakter.

– Tuta i ja smo daleki rođaci. On nije bio u emigrantskim organizacijama, bavio se prostitucijom. Počeo je kao makro, a onda otvorio javnu kuću i kockarnicu u Singenu na Bodenskom jezeru. Potvrdio mi je da se u Italiji sastao sa Dragom Čolakom i još jednim operativcem UDB-e, ali mi je rekao da ga nisu vrbovali. Ja sam se Tuti otvoreno suprotstavio za vrijeme rata zbog ubojstva Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH, i zbog njegovog premlaćivanja Hrvata koji su štitili susjede Bošnjake. Tijekom rata nismo razgovarali jer je bio “pušten sa lanca”, ali sam ga posjetio u zagrebačkoj, bolnici u Šimunskoj prije nego je izručen u Haag. Rekao sam mu u lice da su ratni logističari sada bogati biznismeni i ugledni političari, da je njegov general Mićo Lasić vlasnik crpki, a da je on propustio šansu da se stavi na pravu stranu i sačuva kakav-takav obraz.  Onaj tko je donio Tuti dva miliona maraka da ubije Blaža Kraljevića pripada strukturi koja je objavila listu KOS-a u Nacionalu.

Bugojanska grupa

Grupu “Feniks” je vodio Ambrozije Andrić koji je došao iz Australije i dobio privremeni boravak u Njemačkoj. Zadatak mene i mojih ljudi bio je da ih naoružamo. Oružje i opremu smo kupili od američkih vojnika koji su krali oružje iz svoje baze. U današnjoj protuvrijednosti od stotinu tisuća maraka nabavili smo pištolje, snajperske puške i automate sa municijom. Ja sam Ambroziju dao dva bojovnika za grupu, Širokobriježanina Vidaka Buntića koji je poginuo kod Livna i Ljubušaka Ludviga Pavlovića koji je od ležao 20 godina u Zenici . “Bugojanci” su napravili tehničku grešku kad su zarobili kamion kod slovensko-austrijske granice. Umjesto da se “oslobode” vozača, oni su ga živog dovezli do Bugojna i pustili rekavši mu da su došli hrvatski ustanici. Imali smo dobre informacije o objektima napada, o lokaciji naših jataka, ali smo se prevarili u procjeni da su bosanski Hrvati tada bili protiv SFRJ. Ustvari, Jugoslavija je tada bila najmoćnija zemlja Europe sa kojom se na zapadu i istoku nitko nije htio politički zamjerati. Ante Roso je kod nas došao u Karlsruhe i bio je pratilac Gojka Bošnjaka, vlasnika restorana “Straža na Rajni” i jednog od šefova u emigraciji. Kada je Ivan Lasić poslao mog rođaka Vladu Mišića da ubije Bošnjaka, ovaj je prerano pucao u jednoj samoposluzi na Akademie Strasse pa su Roso i Bošnjak uhitili Mišića, koji je zbog pokušaja atentata odležao deset godina u Njemačkoj. Mislim da je Ante Roso bio na širem spisku grupe “Feniks”, ali se zbog atentata na Bošnjaka i nemogućnosti da dobije dozvole za ostanak u Njemačkoj prebacio u Francusku i tamo prijavio u Legiju stranaca.- završio je svjedočenje Tomislav Naletilić.