Stvarni gubici Hrvatske od 1941. do 1945. po istraživanju Brune Bušića

Iz Melbourna Dinko Dedić

Nije mi jasno zašto se 20 godina nakon rata u Hrvatskoj mora voditi rasprava oko prošlostoljetne povijesti dviju Jugoslavija i ratne NDH?

Koliko god je bilo sabotaža ove države iz redova njene vlasti, ovo je mega-sabotaža, da u sve ove godine Hrvatska nije uložila sredstva i uposlila povijesničare da na osnovu svjedoka i dokumenata uspostavi povijesne činjenice i utvrdi službenu verziju događaja prošlog stoljeća, uključujući i žrtve rata i poraća kako se to danas naziva, ali isto tako i PREDRAĆA, jer NDH nije pala s neba nego je uspostavljena na zgarištu najgore despocije koju je hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti doživio, da bi ju po okrutnosti prestigla jedino njezina socijalistička imenjakinja nakon Drugog svjetskog rata.

Žrtve ovog naroda, na svim stranama, uključujući ubijene, zatvarane, proganjane i protjerane odlaze u milijunske brojke. S tim brojkama se do danas manipuliralo i danas groteskno manipulira, od posljednje solidnije analize koju je do 1966. obavio i 1969. objavio Bruno Bušić, sa svim žrtvama svih logora na području NDH, koje broje 51,534 žrtava, do tvrdnji sprskog predsjednika na ovogodišnjoj komemoraciji za žrtve Jasenovca da je samo u Jasenovcu, samo Srba, likvidirano preko 700,000.

Kako drugačije nego mega-sabotažom, opisati podatak da je zadnje solidnije istraživanje ratnih žrtava, obavljao Bruno Bušić pod vrlo nepovoljnim uvjetima, u sastavu Tuđmanova Instituta za historiju radničkog pokreta, 60ih godina prošlog stoljeća, što ga je između ostalog koštalo i godina robije, i života u progonstvu i nasilne smrti od ruke udbinog ubojice.

Tko je to vladao Hrvatskom od njena osamostaljenja do danas? Može li se imenovati i jednog predsjednika koji nema partizanske prošlosti ili partizanskog i/ili jugoslavenskog i komunističkog naslijeđa, koji bi priječio uspostavu povijesne istine?

Danas, Predsjednica Republike Hrvatske se obraća hrvatskom narodu poslanicom koja svojim sadržajem navodi ljude da se zapitaju, predstoji li Hrvatskoj građanski rat, a da nitko ne postavlja pitanje zašto je to tako?

Govori se o ekstremnoj ljevici i ekstrenoj desnici. Ta tvrdnja može stajati jedino ako ima logike govoriti o bogatoj, vladajućoj, ljevičarskoj klasi i siromašnoj i obespravljenoj desnici, što predstavlja naglavačke postavljeni ideološki redikul.

Zašto je to tako, zašto u 20 godina samostalnosti nitko nije proveo ono što je bilo nužno provesti, ako se Hrvatsku nije htjelo dovesti na ovo gdje se nalazi danas i tamo gdje još može stići, ako se ovo pitanje i dalje ostavi neriješenim, ako se i dalje nastavi ponavljati besmislicu o zaboravljanju prošlosti i okretanju budućnosti.

Samo kriminalci i zločinci nastoje zaboraviti prošlost pa ni njima ne uspijeva, a kako će jedan narod kojega narodom čini njegova prošlost i bez koje niti nije narod, nego neka bezlična masa kojoj su ZAVNOH i AVNOJ dali smisao za postojanje.

Da li to nasljednici i sljedbenici ustaške ideologije vladaju Hrvatskom, pa odbijaju poduzeti uspostavu povijesne istine, kako bi prikrili svoje još veće zločine, nego što im je pripisala velikosrpska, jugoslavenska propaganda?

Tko se boji istine, nego radije dozvoljava da ovaj narod ždere sam sebe, jer mi nikada nećemo dozvoliti, da svi oni, koji na Trgu Bana Jelačića u svibnju 1945. nisu raširenih ruku dočekali partizane, budu svrstani među fašiste i zločince?

A baš to je “istina” koja se nama nudi da ju prihvatimo, kako bi se ostvarilo nacionalno izmirenje.

Ja sam aktivist organizirane, državotvorne, hrvatske političke emigracije, koju se u Hrvatskoj i danas naziva ustaškom, bivši dužnosnik “desničarskog” Hrvatskog Državotvornog Pokreta koji je između ostalih, ostvarivao aktivnu suradnju s lijevom organizacijom kososvkih Albanaca, sa Socijalističkom strankom Australije, sa ljevičarskim pokretom Nikaragve, s ljevičarskom palestinskom organiziacijom, s ljevičarskim pokretom Kurda, sa predstavnicima zelene libijske internacionale Moamara Gadafija i sa svima koji su bili spremni zanijekati pravo Jugoslavije na postojanje i potrvditi pravo hrvatskog naroda na samostalnost. 

Javno sam 1980. na optužbe da su Hrvati u Jasenovcu likvidirali 700,000 Srba, na državnom radiju ABC izjavio da će Hrvatska istog časa kad se osamostali, poduzeti program uspostave povijesne istine na osnovu dokumenata, arheoloških istraživanja i živih svjedoka i da ću se ja zajedno s mojim narodom, samo onda pokajati za sve one koji su nedužni postali žrtvom politike NDH i njezina ustaškog režima.

Vidite, za razliku od većine Hrvata, ja sam te davne godine čvrsto vjerovao da će doživjeti hrvatsku samostalnost ali nisam vjerovao da će ta samostalna država ignorirati povijesnu istinu i ostaviti Hrvatsku 20 godina bez da stavi upitnik na statistike Komunističke partije Jugoslavije, uspostavljene iz propagandnih razloga a ne iz težnje za istinom.

Odgovornost za ovu situaciju izravno leži na leđima hrvatskih vlasti, od njene upostave do danas i ako se odmah i hitno ne pristupi reviziji jugoslavenske povijesti, današnji nosioci hrvatske vlasti će snositi odgovornost za daljnju dezintegraciju hrvatskog društva i nikakvi besmisleni pozivi na okretanje budućnosti neće pomoći.

Mi smo narod iz prošlosti, koji u sadašnjosti živi za budućnost i niti jedna od ovih kompomenti našeg trajanja se ne može zanijekati. Mi ne tražimo da nam se kuhaju statističke knjige, kako bi izgledali bolje. Mi tražimo golu istinu i s njom ćemo se suočiti i ponosno i ponizno, onako kakvima nas ta istina prikaže; ni manje ni više.

Dok se to ne učini, oni koji nose vlast u Hrvatskoj, ostaju učesnici u mega-sabotaži ove države koja traje već 20 godina.