TOMISLAV SUNIĆ:
‘Sveobuhvatna smrt’ – to je Bleiburg
Nakon dugog razdoblja zaglušujuće historiografske tišine, Rulitzovo iznimno djelo o savezničkim, tj. jugoslavenskim komunističkim masovnim zločinima nad Hrvatima nakon završetka II. svjetskog rata, kao i likvidacijama razoružanih antikomunističkih, slovenskih, njemačkih i srpskih “neprijateljskih boraca”, napokon je ugledala svjetlo dana
Ambalaža knjige i ime nakladnika često su važniji od sadržaja knjige. Osobito to vrijedi danas za nepoznate, ali kvalitetne autore i njihove radove iz području humanističkih znanosti, a naročito za radove koji se bave suvremenim povijesnim zbivanjima. Bilo iz razloga politički nekorektnog ili, kako se to danas kaže, „kontroverznog“ manuskripta, bilo iz nakladnikova straha ili samocenzure, djela koja stručno, ali i kritički obrađuju problematiku, ali i mitologiju žrtvoslovlja Drugog svjetskog rata i poraća, teško da će danas privući darežljivost znamenitih izdavačkih kuća u Americi i Europi. Nadalje, važan je i čimbenik pisanja radova na engleskom jeziku, ili rečeno drugim rječnikom, i najbolji hrvatski historičar ako ne uspije plasirati svoj rad na tržište na engleskom jeziku – osuđen je na zaborav. I Marko Marulić i Matija Vlačić, prije nego su postali slavni, morali su se pismeno dokazati na latinskom i talijanskom jeziku. A danas je to obavezno pisanje na svjetskom, engleskom jeziku. I dan danas, slično bivšim ruskim književnim hereticima u bivšem Sovjetskom Savezu, današnji slobodoumni humanisti i povjesničari u Hrvatskoj, ali i cijeloj Europi, osuđeni su na marginalne izdavačke kuće ili portale, koji teško da će ikada doprijeti do ušiju i očiju velikih igrača i tvoraca istine na akademijama ili u vladinim kabinetima.
Izniman rad austrijskog povjesničara
Po pristupu temi Bleiburga, po golemom broju citata iz različitih izvora, bilo da je riječ o njemačkim vojnim arhivima, bilo o arhivima bivše komunističke Jugoslavije, bilo po svjedočenju preživjelih Hrvata i Nijemaca s Križnog puta, knjiga austrijskog povjesničara dr. Floriana Thomasa Rulitza „The Tragedy of Bleiburga and Viktring, 1945 “ ipak je rijetka iznimka u današnjem samocenzurirajućem nakladničkom pravilu. U dopunjenom i proširenom izdanju knjiga je u ožujku 2016. konačno objavljena u engleskom prijevodu u prestižnoj američkoj sveučilišnoj nakladi „Northern Illinois University Press“. Na neki način Rulitzova knjiga predstavlja, dakle, i nakladnički presedan, pogotovo ako se uzme u obzir da se o bleiburškoj tragediji na sveučilištima i u javnim medijima u Americi i Europi – ne zna gotovo ništa. Poznati svjetski povjesničari, a kamoli tek režimski ideolozi ili dvorski hagiografi u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji, kada se bave problematikom raspada komunističke Jugoslavije i nedavnog rata, nikada ne ulaze u uzročno-posljedičnu vezu između ranih poratnih jugoslavenskih komunističkih likvidacija nakon 1945. godine i uloge JNA nakon raspada Jugoslavije 1991. Pojam hrvatskih stradanja vezan uz simbolično ime „Bleiburg 1945“ i te kako je danas bitan u analizi raspada komunističke Jugoslavije 1991., kao i naknadnih pravnih tumačenja o agresoru i žrtvi rata.
Probio kritičku crtu u opisu poratnih događaja u Europi
Jedna od prednosti autora Rulitza je da on podjednako citira iz različitih izvora, tako da mu kritičar teško može predbaciti preveliku ljubav prema Hrvatima. On također koristi faksimile dokumenata očevidaca sa Bleiburga, ali bez davanja svojih sudova. Njegova knjiga ima oko 300 stranica, od čega gotovo polovicu čine reference i bibliografske bilješke. Nakon dugog razdoblja zaglušujuće historiografske tišine, Rulitzovo dobro istraženo dijelu o savezničkim, tj. jugoslavenskim komunističkim masovnim zločinima nad Hrvatima nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao i likvidacijama znatnog broja razoružanih antikomunističkih, slovenskih, njemačkih, srpskih “neprijateljskih boraca”, napokon je ugledala svjetlo dana. Ako već ništa drugo, Rulitzova knjiga prešla je kritičku liniju u opisu poratnih događaja u Europi. Ona je prvi dobar znak u modernoj historiografiji da će se odsad povijesni događaji vezani za Drugi svjetski rat i poraće morati drugačije opisivati i drugačiji prenositi u školskim udžbenicima. Knjiga je također prvi znak da tzv. novi svjetski poredak, ustoličen s puno propagandne pompe nakon 1945., također dobrim dijelom počiva na lažima.
Ostali nezaobilazni radovi o Bleiburgu
Dakako, kada je riječ o publicistici vezanoj za bleiburšku tragediju, ne smije se zaboraviti na iscrpne radove objavljene svojevremeno na hrvatskom i španjolskom jeziku u hrvatskom emigrantskom literarnom tromjesečniku Hrvatska revija (La Revista croata) pod perom dr. Jere Jareba i uredništvu pokojnog Vinka Nikolića.
Niti se smije zaboraviti na dobro dokumentiranu knjigu o Bleiburgu koju je na engleskom jeziku napisao kanadski Hrvat Ante Beljo, ali niti na iscrpnu knjigu o tragediji Bleiburga na engleskom jeziku američkog Hrvata Johna Prcele, koja je prevedena i na hrvatski jezik, ili knjige o poratnim stradanjima Hrvata na francuskom jeziku od Francuza Christpohea Dolbeaua. No, njihove knjige nisu dosad imale tu sreću da ugledaju poznatog nakladnika, pa stoga nisu ni dobile odgovarajuću masovnu medijsku pozornost. Rulitzovo drugo izdanje knjige na hrvatskom jeziku „Bleiburška i vetrinjska tragedija“ svojevremeno je objavljeno u Hrvatskoj u dosta skraćenom izdanju. Glavni tajnik Počasnog bleiburškog voda, Bože Vukušić, sa svojim dugogodišnjim neumornim istraživanjem partizansko-udbaškog ratnog i poratnog terora imao je prilično važnu ulogu u izdavanju skraćene hrvatske verzije Rulitzove knjige, ali i opskrbljivanju autora knjige dodatnim važnim dokumentima iz inozemnih izvora za novo prošireno izdanje knjige na engleskom jeziku. Konačno, nije za zaboraviti: biti dobar povjesničar, istraživač ili kroničar događaja nakon 8. svibnja 1945. u novonastaloj Europi i Jugoslaviji, ne znači biti samo dobar „uhljeb“ neke institucije ili „Fachidiot“ koji ne vidi dalje od prsta pred svojim akademskim nosom.
„Zlato“ morate tražiti na pravim mjestima
Pravi povjesničar, a u ovom slučaju svaki istražitelj i kroničar bleiburške tragedije, mora znati njuškati i čeprkati po vojnim arhivima u Koblenzu, Beogradu, Moskvi i, dakako, Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Postoje ljudi i krugovi u Americi koji znaju o bivšim hrvatskim doušnicima Udbe, hrvatskim tj. bivšim jugoslavenskim diplomatima i o njihovim bivšim denuncijantskim aktivnostima, više nego oni o sebi samima u današnjem Zagrebu! Strane izvore i ljude koji svjedoče o KOS-u ili o Udbi treba samo na pravom mjestu, sa pravim ljudima i u pravo vrijeme potražiti. U tim stranim arhivima i današnji hrvatski političari mogli bi puno toga saznati, ne samo o drugima – već i o sebi samima.
Glede same logistike izdavanja knjige potrebno je istaknuti ime američko-austrijskog znanstvenika i erudita dr. Paula Gottfrieda, koji je napisao predgovor Rulitzovoj knjizi. Gottfried slovi u Americi kao svjetski stručnjak za njemačkog teoretičara međunarodnog prava Carla Schmitta, ali i kao glavni „ideolog“ američkog tradicionalnog konzervativizma, odnosno “paleokonzervativizma“. Ujedno je Gottfried već desetljećima na ratnoj nozi sa sveprisutnim američkim „neokonzervativcima“ – tj. američkim kulturno-političkim krugovima koji već desetljećima vedre i oblače po svim važnim akademskim i političkim ustanovama, i koji veoma utječu na vanjskopolitička zbivanja širom svijeta. Gottfried je sam svojevremeno bio savjetnik konzervativnog američkog predsjedničkog kandidata Patricka Buchanana. Njegova je velika prednost što mu glede poznavanja istočne i srednje Europe s jezične, povijesne, sociološke, psihološke, literarne i međunarodnopravne perspektive – nema premca u cijeloj Americi.
Konačno svaki strani promatrač, analitičar, a prvenstveno kritički čitatelj bilo koje knjige o bleiburškoj tragediji, ali i knjiga vezanih za svako tumačenje žrtvoslovlja iz Drugog svjetskog rata i poraća, mora se obvezno pitati: A koji su motivi pisca? Čija on stajališta zastupa? Na čijem je on platnom popisu? Drukčije će doživjeti Rulitzovu knjigu „penzionisani“ čika Jovo iz Pule, drukčije striček Ivo iz Sydneyja, drukčije Onkel Hans iz Stuttgarta, drugačije Uncle Sam iz Washingtona. Izreka engleskog filozofa povijesti Edwarda Carra uvijek će biti aktualna: „Prije nego što čitaš povijest, pročitaj prvo svog povjesničara“.
U okviru priloženom uz ovaj tekst, donosimo prijevod pogovora Rulitzovoj knjizi koji je napisao dr. Tomislav Sunić.
Sunićev Predgovor Rulitzovoj knjizi
Dr. Florian Thomas Rulitz opisuje Viktring i Bleiburg, dva gradića u Austriji koja su mjesta sjećanja na jugoslavenske komunističke masakre nakon Drugog svjetskog rata. Viktring i Bleiburg također su simboli stradanja tisuća hrvatsko-osovinskih vojnika i civila nakon Drugog svjetskog rata. Slika bleiburške tragedije postaje potpunijom ako se ima u vidu brojne uvale koje rese obližnji istarski poluotok, gdje su ljeti 1945. jugoslavenske komunističke vojne jedinice ubile veliki broj njemačkih vojnika i talijanskih i hrvatskih izbjeglica, a čija je sudbina bila slična sudbini etničkih Nijemaca (“folksdojčera”) u unutrašnjosti Hrvatske. Rulitzova knjiga jasno pokazuje da Hrvatska i Koruška nisu samo mjesta namijenjena za masovni turizam, nego i mjesta masovne smrti. Prilikom čitanja Rulitzove knjige moglo bi se kazati da je pastoralna i pjesnička priroda južne Koruške, gdje se nalaze gradići Viktring i Bleiburg, progutala u svibnju 1945. civile i vojnike i iz drugih europskih zemalja koji su se zatekli na strani gubitničkih povijesnih barikada. U narednim desetljećima bilo je također kontingenata anonimnih građana iz srednje i jugoistočne Europe koji su krenuli istim putem preko Viktringa i Bleiburga – no ovaj put kako bi pobjegli u pravcu razvikane slobode kapitalističkog Zapada.
Glavni problem u suvremenoj historiografiji je da prilikom opisa “borbe za povijesno sjećanje”, sve žrtve ne uživaju iste povlastice sjećanja. Sudeći po modernom medijskom brojanju mrtvaca, nečiji mrtvaci iz Drugog svjetskog rata moraju imati prednost, dočim je mrtvacima druge strane predodređeno da odu u zaborav. U hrvatskoj povijesnoj svijesti riječ “Bleiburg” ima posebno značenje, baš kao što riječ “Viktring” nosi posebno značenje za Slovence i stanovnike austrijske Koruške. Doista, u hrvatskom jeziku riječ “Bleiburg” ne doziva samo slike netaknutih šuma, skijaških praznika ili novog trgovačkog centra. Za mnoge Hrvate ta riječ postala je metafizički pojam koji označava zastrašujući primjer katastrofalne i neuspješne izgradnje nacionalne države. Bleiburg nije samo simbol slikovitog i romantičnog mjesta, već putokaz za hrvatsku sociobiološku katastrofu. Krajem svibnja 1945. godine stotine tisuća Hrvata u bijegu, zajedno s nekim Kozacima, Crnogorcima, Srbima i Slovencima, izručene su Titovim jugoslavenskim partizanima – ljubaznošću savezničkih engleskih vojnika u blizini.
Prilikom čitanja Rulitzove knjige možemo se također podsjetiti na milijune protjeranih Nijemaca iz Šleske, Pomeranije, istočne Njemačke, Sudeta i Podunavlja. No dvostrukim mjerilima u opisivanju raznolikih žrtvoslovlja, koja su još uvijek na snazi u modernoj historiografiji, sjećanja na njih teško da će se ostvariti u dogledno vrijeme. Kao što je jednom primijetio Carl Schmitt, poznati njemački znanstvenik međunarodnog prava, suvremena povjesničarska “borba različitih žrtvoslovlja“ predstavlja ozbiljan problem za suvremene međunarodne zakonodavce, a kamoli tek za objektivno proučavanje povijesti. Mnogi suvremeni medijski izvjestitelji, uključujući i značajan broj znanstvenika, često su u iskušenju da opišu jadne mase razoružanih Hrvata, osovinskih vojnika i civila na koruškim poljima u ljeto 1945. kao “fašistička čudovišta” ili “gamad”.
Dakle, ako se prihvati takav demonološki rječnik, ne postoji tada način da se zakonski primijene propisi ljudskih prava na bilo kojeg od njih. Gamad i demoni ne mogu imati spomen-mjesto. Čudovišta, budući da su oni neljudski izvanzemaljci, ne zaslužuju mjesto sjećanja. Oni zaslužuju samo smrt. Moderni povjesničari i tvorci javnoga mnijenja zaboravljaju da jednostrano brojenje mrtvaca uvijek izaziva nove sukobe. Jednostrano žrtvoslovlje uvijek ističe samo svoju vlastitu posebnost – uvijek nauštrb posebnosti tuđeg žrtvoslovlja. U današnjoj multikulturalnoj Europi i Americi takva žrtvoslovna atmosfera potiče svaki narod, svaku zajednicu, a kamoli tek svakog neeuropskog došljaka, da vjeruje samo u važnost i posebnost svog vlastitog žrtvoslovlja. Osim toga, sva žrtvoslovlja obožavaju se međusobno natjecati. Stradalnički mentalitet, pogotovo ako je pretjeran, ne pomaže u sprječavanju budućih sukoba, niti u osiguravanju mira. Naprotiv, on dovodi do novog nasilja, čineći spiralu mržnje neizbježnom. Školski primjer jednostranog žrtvoslovlja bio je na snazi uoči raspada bivše države Jugoslavije, države u kojoj je višedesetljetno, jednostrano polumitsko komunističko žrtvoslovlje, pod pokroviteljstvom Jugoslavije, dovelo 1991. do rata. Povjesničari komunističke Jugoslavije nisu nikada pokušavali stvoriti klimu međusobnog povjerenja među narodima Jugoslavije. U biti oni snose dio krivice za pokolje koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije.
Rulitzova knjiga je solidan dokument o malo poznatoj bleiburškoj tragediji. Možemo se samo nadati da će je jednoga dana pročitati političari EU-a, koji će možda preispitati svoje slatke snove o jednoj novoj europskoj utopiji u stilu multikulturalne Jugoslavije. Lekcije iz Bleiburga mogu poslužiti kao upozorenje.
